Nagrađena priča na konkursu (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti
Anastasija Petrović
Letopis oca Germana
– Kako napreduješ, mladiću? – igumanov gromki glas odzvoni manastirskom trpezarijom.
– Ne baš najbolje – tiho prizna Gavrilo i odmahnu glavom. – Neka slova uopšte ne uspevam da razaznam.
– Ja ti tu ne mogu pomoći, sinko – kaza starac polako prilazeći. – Otac German je sa Kočom prešao kod nas iz Austrije. On se učio od ruskih popova, a ja ti taj jezik slabo znam.
– Meni je poznat slavenosrpski – branio se mladić – nego je tekst na dosta mesta oštećen.
Stari iguman samo sleže ramenima. Na vratima trpezarije, gotovo neprimetno, pojavi se grbava figura. – Dođi, Vesko, da vidiš. Ne otvaramo riznicu često – pozva iguman sažaljivo. Iskušenik nasmejano došepa i nadvi se nad starom hartijom. – Mladi gospodin je Gavrilo Popović. On uči istoriju na Velikoj školi u Beogradu – objasni starac. Gavrilo se učtivo osmehnu Vesku, koji ga gledaše s divljenjem. – Došao je ovde kod nas u Rukumiju da prepiše letopis oca Germana o Kočinoj krajini.
– Oče Pajsije, uz Vaš blagoslov, odneo bih rukopis u Beograd – reče Gavrilo – tamo će ga zacelo razumeti i prepisati bolje nego ja. – Igumana ove reči presekoše i on se zamišljeno zagleda. – Profesor Srećković bi Vam bio neizmerno zahvalan, letopis je sigurno vredan izvor – nastavi ubeđivati mladić. Dane je proveo obilazeći požarevačka sela, prikupljajući stare knjige i spise; jedva je čekao da se izbavi kaljavih puteva zatrpanih snegom i vrati se u Beograd. ’Ajde, ti nepismeni starče – nestrpljivo pomisli. – Obećavam da ću ga čuvati i lično vratiti kada završimo.
Kada je iguman pre par godina našao požutele papire u starom sanduku, nije uspeo da prepozna skoro nijednu reč osim imena jednog svog prethodnika, oca Germana. Ipak, pažljivo ih je očistio i pohranio u riznicu manastira, koja je posle turskih pljački bila posve skromna. Kako se u Beogradu doznalo za spis, nije mu bilo sasvim jasno, a još manje je hteo da ga preda ovom nadobudnom mladiću, na kom se tek naziru prvi brkovi. Ipak, on nevoljno popusti. – U redu, dete. Dobro ga pazi – Gavrilo se nasmeši i ustade, a iguman blago pređe prstom preko hartije, kao da se oprašta.
– Još jedna stvar, oče. Primetio sam da se na prvim stranama ponavlja ime Nasta i nekakva kletva – Iguman na pomen Naste namršti svoje sede obrve i odmahnu rukom.
– Seoska drolja. Ubio ju je ljubavnik u šumi, pa je besposlen narod smislio da je proklela Koču i ustanak.
– Je l’ biste mi mogli reći više o tome? – Gavrilo upita. – Profesor izuzetno ceni narodna predanja.
Starac se sada sasvim razljuti. – Mani me toga! Nosi hartije kad već moraš, pusti se bapskih tračarija. – Iguman ljutito izađe i ostavi Gavrila sa Veskom u tišini. Mladić se pribra i pođe, kad odjednom grbavac tiho progovori:
– Otac se uvek ljuti kad neko spomene Nastu i njenu familiju, nemoj mu zameriti. – Gavrilo se okrenu sa vrata i pogleda u Veska, koji nervozno nastavi: – Ne bih smeo da ti više kažem, ali ću ti reći gde da odeš. Znaš li priču o Jelici? – upita Vesko.
– Čuo sam nešto od parohijana.
– Tu priču znaju sva deca u ovom kraju. Nekad se i pesma pevala oko ognjišta. To je bilo još u vreme starog carstva, kada je ovim krajem je vladao Pavle Radić. On je imao sestru Jelicu. Pavlovica je iz ljubomore optužila Jelicu da joj je ubila dete, pa je Pavle dao da mu sestru rastrgnu konji. – Oprezno se okrenu, pa nastavi. – Naša Rukumija je na mestu gde su konji dovukli njenu ruku. Tu ima i Jeličin izvor, gde su se i Turci lečili.
– Kakve veze to ima sa Nastom? – Gavrilo upita zbunjeno.
– Priča se da je samo jedno Pavlovičino dete preteklo, žensko. Njeni potomci žive tu u selu Klenovnik, a jedna od njih bila je Nasta. Kažu da se pretvorila u utvaru i da iz osvete ubija muškarce koji joj se nađu na putu. Pravu je pometnju napravila, žene su zatvarale muževe i sinove u kuću čim padne mrak. I posle sto godina se plaše te šume. Dole niz seoski put je njena kuća, tu je ostala baba Milijana, praunuka Nastine sestre. Kod nje retko kad iko ide. Ona ti može ispričati celu priču – Gavrilo se zahvali ovom čudnom čoveku i krenu iz manastira.
Ovde zaista niko ne zalazi, mislio je mladić gazeći kroz neprohodne smetove na putu do babine kuće. Ipak, otišao je predaleko da bi sada odustao; već je mogao da zamisli oduševljenje profesora Pantelije Srećkovića dok čita o misterioznoj veštici koja je osujetila Kočin ustanak.
Kao da je prošla cela večnost kad se, na kraju puta, pojavila jedna trošna kućica. Gavrilo zasta i polako priđe; prozori su bili gotovo sivi od čađi, a stari zidovi oronuli i nagriženi. U njemu ovo probudi čudan osećaj jeze. Ipak, uhvati se za staru kvaku i uđe unutra.
Čim je ušao, primetio je staricu kako kleči ispred četvrtaste peći. Pokušavala je da je založi, mrmljajući neke nepoznate reči u svoju bradu. – Pomaže Bog, gospođo – jedva procedi Gavrilo. Baba se naprasno okrenu i povika:
– Ko si ti? Šta tražiš ovde?
– Dolazim iz manastira – započe Gavrilo, ali baba ustade naglo i povika:
– Onaj podli pop te je poslao? Gubi se iz moje kuće! – Njeno naborano lice je treperilo od besa, a ono malo sedih dlaka koje je imala na glavi se nakostrešilo.
– Ne, gospođo – stade uzmicati – poslao me je njegov pomoćnik, Vesko. Ja sam student iz Beograda, rekao mi je da mi možete ispričati priču o svojoj prababi Nasti.
Kad to ču, baba Milijana se umiri, pogleda u Gavrila, pa sede na stolicu. – Sećam se Veska kad je bio dete, znao je nekad i da mi dođe. Sad je i njega upregao onaj sedi vrag. – Pokaza Gavrilu rukom da sedne.
– Niste u dobrim odnosima sa ocem Pajsijem? – on upita spuštajući se na stolicu.
– Jadna parohija kojoj je on otac! – prezrivo reče baba. – On je okrenuo selo protiv mene, pa ovde čamim sama.
– Nemam mnogo vremena – reče Gavrilo, vadeći list hartije i penkalo. – Želeo bih da čujem Vašu priču.
Baba uperi pogled u čađavi prozor i posle kratke tišine poče da pripoveda: – Još bejasmo pod Turcima, a u mog čukundede Obrena bilo je sedmoro dece, od kojih je poživela samo moja prababa, Olgica. Čukunbaba je bila trudna sa osmim. Jedne noći njoj krenu porod, pre vremena, i ona rodi sitnu devojčicu. Kako se porodi, tako umre. – Gavrilo se nakašlja od hladnoće i drhtavom rukom nastavi da piše. – Nemam ti šta dati osim vode, sinko – starica reče.
Gavrilo pogleda u babino staro, prljavo posuđe. – Neka, hvala – odbi on učtivo. – Molim Vas, nastavite.
– Čukundeda se rasrdi zbog smrti žene, pa uze malu i odnese je u šumu da umre. Mojoj baba Olgici bi žao, pa uze da ga prati. Spasi dete i sakri ga u kačaru. Danima se sama o njoj brinula. Mala nekim čudom požive, utom se i deda sažali, pa je primi u kuću. Nazvaše je Nasta. – Baba malo zaćuta, pa nastavi: – Prošle su godine, baba Olgica se davno bila udala, a Nasta izraste u pravu lepoticu. Kažu ljudi da je imala dugu crnu kosu i crne oči. Zagleda se ona u selu s jednim Radetom, sinom od komšije, al’ čukundeda imaše još samo nju, pa nikako ne htede da je dâ. Utom dođe Koča sa frajkorima i zauze Požarevac, a sa sobom vojska dovede raznu žgadiju. Među njima bi jedna veštica, neka Mađarica, Marija. Kažu da je tad imala godina koliko i ja sad, a izgledala je kô devojčica. Dođe tu kod nas u selo i pomuti um nesrećnom Radetu. Tražila je od njega da dovede prababu u šumu, po noći.
Gavrilo se još jednom nakašlja, izvadi iz džepa belu maramicu i nastavi da piše.
– Volela ga je, proklet bio – baba tužno odmahnu glavom. – Krenula je s njim jednu noć, a veštica je čekala na zaravni. Na njen znak, Rade uhvati prababu za ruke, a ova priđe i zakla je nožem, pa s njenom krvlju baci neke mađije. Nastu nikad nisu našli. Čukundeda je umro od tuge vrlo brzo, a Rade je poludeo. Kažu da se bacio u Dunav.
Gavrilo ostavi penkalo, pa sumnjičavo upita: – Kako Vi znate ovu priču?
Babino lice kao da sevnu, ali se odmah smiri. – Veštica je na samrti priznala svoj greh. Umrla je u nekom selu dole, dalje u Srbiji.
– Otkud onda legenda da Nasta opseda seljake? – nepoverljivo upita mladić.
– Narod je izmislio da je zadnjom snagom proklela i Koču i frajkore i celo selo i da ubija muškarce da bi se osvetila Radetu. Ali to su bapske priče, sinko.
– Ne sumnjam – reče Gavrilo i ustade kao oparen. – Hvala Vam. Trebalo bi da krenem.
– Ako, sine – reče baba sa osmehom. – Hvala tebi što si me posetio. Ništa mi ne reče o sebi, kaži mi, jesi li ženjen?
– Veren, gospođo – pristojno odgovori Gavrilo – ženiću se kad završim studije.
– Nek je sa srećom. Kako se zove mlada?
– Margarita. – Starica ga pogleda sa čuđenjem. – Nemica je, ćerka jednog trgovca iz Austrije, prijatelja mog oca.
– Iz Austrije? – baba podiže obrvu. – Lepo, sine. – Njen pogled se zaustavi na Gavrilovoj maramici. – Daj mi tu maramicu, dete. Da mi ostane kao uspomena na tebe. Gavrilo se začudi, ali joj pruži ukvašenu maramicu.
– Doviđenja, gospođo – promumla on i maltene istrča kroz vrata.
Starica je dugo kroz prozor gledala kako mladić odmiče putem. – Nemica – reče prezrivo – daću ja tebi Nemicu, zevzeku naparfemisani. – Uze maramicu i baci je u peć, ponovo nerazumljivo mrmljajući. Iz odžaka se nad kućom nadvi oblak belog dima.
Mrak je uveliko počeo da pada, a Gavrila nije napuštao osećaj jeze. Samo da se dočepam glavnog puta, mislio je. Hodao je što je brže mogao, koliko mu je dubok nanos snega dozvoljavao. U rukama je čvrsto držao torbu u kojoj je bio manastirski letopis i priča o Nasti. Pokušavao je da ne gleda u šumu koja se pružala levo od njega i iz koje je svakog trenutka očekivao neki užas. Odjednom, ispod dubokog snega nađe se veliki kamen, o koji se saplete i pade, ispustivši torbu. Pokušavao je da se pridigne, kada ga za potiljak uhvati tanka, modra ženska ruka i čudovišnom snagom odvuče u šumu.
Vest o studentu koji je nestao u požarevačkom selu brzo je odjeknula kneževinom. Pajsije, iguman manastira Rukumija, nikad nije dočekao povratak svog dragocenog letopisa. Umro je posle par meseci, maja 1881. godine.
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti.