Priča koja je ušla u širi izbor na konkursu (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti
Dejana Petrović
Kišovita
U noći njenog rođenja oluja je poharala selo, rušeći sve pred sobom. Grane drveća savijale su se do zemlje, škripeći i lomeći se od napora da se suprotstave Stribogu, a životinje su uplašeno rikale u uskim torovima, udarajući glavama o zemljane zidove u pokušaju da pobegnu.
Muškarci su hrabrost nalazili na dnu čašice za rakiju, dok su žene pobadale metalne noževe u zemlju da oteraju munje i grad, tiho šapućući molitve za rasterivanje oblaka.
Vrisci porodilje prožimali su se sa sve bližom grmljavinom, a bela, utvarna svetlost munja obasjavala je graške hladnog znoja na samrtno bledom joj licu. Krv na platnu ispod nje već je krenula da se zgrušava, ispunjavajući udžericu strašnim mirisom smrti.
U trenutku kada je beba skliznula iz majčine utrobe sa pupčanom vrpcom oko vrata, ženina se duša već bila odvojila od ovozemaljskog, a telo joj je sasvim ugaslo par minuta kasnije – nije dočekala ni da prigrli svoje čedo na grudi.
Na prasak groma babica, starija žena bele kose svezane ispod marame i lica duboko izboranog od težačkog rada na njivi, brzo se prekrsti čvornovatim prstima i bogobojažljivo virnu kroz prozor.
Mladoj majci nije bilo spasa. Staricu je duša bolela za ovom lepotom, za ovom mladošću koja je ispred nje proletela kao neka sjajna, zaslepljujuća zvezda padalica. Krajem marame otre suzu što se krišom otrgla da se slije niz naborani kanal njenog lica, pa pogleda dete.
Beba je bila modra u licu i nepomično ležala između majčinih nogu. Babica brzo preseče pupčanik, pa odmota vrpcu dva puta svezanu oko detinjeg vrata. Zatim je uhvati za nožice i okrenu naopačke, pa krenu nežno da tapka po leđima, sve dok se ne začu tiho kmekanje, a zatim i snažan, zdrav plač.
– Hvala Bogu i svim svecima! – uzviknu glasno, tek tada primetivši sasvim čudnu stvar.
Oluja je najednom stala, kao da je izgubila snagu. Sa prvim detinjim udahom, vetar je uminuo, a kiša pomešana sa ledom prestala da natapa i kljuca već trošne kućerke. Još držeći dete u naručju, starica se približila prozoru i kao opčinjena zurila u pun mesec i zvezde koje su namah razbile tamu ove strašne noći.
Dete je u njenim rukama neumorno plakalo, a ona ga je gledala sa iznenadnim divljenjem, opčinjena saznanjem da u naručju drži jedno sasvim posebno biće.
Njena prosta slovenska duša osećala je više nego što je znala da će ovo dete doneti radost selu, da je nekako izabrana od bogova da u očaju bude tračak nade, u mraku zvezda vodilja, a u suši – ona koja donosi kišu.
***
Cveta je rasla bez roditelja, ali stara je babica koja ju je prva u naručje uzela, tu i zadržala. Svoje dece nije imala, a eto ovo siroče, od Boga dato, ulepšalo joj je starost.
Krstila ju je na livadi, tamo na onom mestu gde je u noći njenog rođenja grom udario i raspukao zemlju u mali krater. To su mesto nadalje poštovali svi seljani, verujući da je izabrano od strane Ilije Gromovnika, nekada davno poznatog i kao Perun, čija je žena Dodola donosila kišu.
U selu već godinama nije bilo devojčica koje bi mogle biti dodole. Sve su devojčice imale majke i očeve, a jedino je mala Cveta bila siroče. Tako je ona već sa pet-šest godina svakog četvrtka s početka maja oblačila stare, poderane bele haljine, a na glavu su joj stavljali venčić od cveća, lišća i žitarica što bi par žena uplelo za nju da joj stave na riđe lokne. Zatim bi bosonoga krenula po selu, idući od kuće do kuće, dok bi je druge devojčice pratile i uz nju pevale.
Cveta bi tako pokucala na prva vrata, tamo na početku sela, i onda bi plesala ukrug i tapkala nožicama u brzom ritmu. Prizivala je oblake pevajući dodolske pesme koje je odmalena vežbala i zapevala sa svojom pomajkom.
– Nasred sela vita jela, oj dodo, oj dodole!
Pevala bi mala Cveta, a uglas su je pratile druge devojčice i devojke, koje bi iza nje u horu ponavljale:
– Oj dodo, oj dodole!
Cveta bi zatim nastavila:
– Vita jela čak do neba.
Na vr’ jele b’jela vila.
U krilu joj ogledalo;
okreće ga, prevrće ga.
Prevrnu se vedro nebo
i udari rosna kiša!
A pratilje su se nadovezivale:
– Oj dodo, oj dodole!
Kad bi završila sa igrom i pevanjem, domaćica bi je ispolivala vodom, pa bi je nagradila, nekad brašnom, nekad voćem ili kolačima, šta je ko imao, to je i darivao, a Cveta bi zatim nastavljala dalje sa svojim pomagačicama, koje su i same bile obučene u skromne bele haljine i opasane kaiščićima od vrbinog pruća.
– Udri, udri, sitna kiša, oj dodole!
Moj božole!
Te porosi žito, vino, oj dodole!
Moj božole!
I tri pera kukuruza, oj dodole!
Moj božole!
I lanove za darove, oj dodole!
Moj božole!
I kudelju tankoviju, oj dodole!
Moj božole!
Do kraja dana obišle bi čitavo selo, a malena Cveta toliko je dobro obavljala svoja dodolska zaduženja da nije bilo četvrtka da do kraja dana ne padne makar koja kap kiše.
Nije bila retkost da dođu i ljudi iz susednih zaseoka da prisustvuju ovoj predstavi vrsne glumice sa stvarnim moćima. Ponekad je bilo teško razlučiti da li je to zaista malena Cveta koja svojim ručicama i tankim, dečjim glasićem zaziva kišu iz vedrog neba ili se to Dodola glavom i bradom spustila među njih, obične smrtnike, i kroz Cvetu usmerava oblake put njihovog sela.
Ni sami nisu znali koliko su blizu istini u tim svojim nagađanjima.
Dodola, koja se u Cvetino nejako telo uselila još po rođenju, one strašne olujne noći, u Cvetinom je telu rasla i jačala zajedno sa detetom.
Otud te oči koje su menjale boju iz močvarnozelene, preko nebeskoplave, sve do olujnosive.
Otuda ta vatrenocrvena kosa na koju su majski venci nalegali kao da baš tu pripadaju. Otuda ta bela koža sa zlatastim pegicama u obliku kišnih kapi.
Otuda i ta kiša koja je hrlila ka njima u vremenima suše, kao da iz kamenja izvire. Kao što je dobra babica i predosetila, Cveta je selu donela radost. Usevi su bili u sigurnim rukama, jer i su sami bogovi bili zadovoljni.
Kad je ušla u šesnaestu godinu, i dalje je bila glavna dodola u selu, a i šire. Ne bi joj smetalo da ostane tako zauvek, ali negde u julu te godine otišla je zauvek njena stara mati, njena pomajka i spasiteljka. Za drugu majku nije znala i taj ju je gubitak toliko unesrećio da se iznad sela navukao crni oblak tuge i kiša je danima lila kao iz kabla, preteći bujicama.
Cveta to nije mogla da kontroliše, niti je želela. Molili su je seljani da stane, da se sabere, ali dodola u njoj je uživala u smirujućem zvuku kiše koja dobuje o prozorska okna.
Sve su se češće čuli i udari groma, pa se narod sujeverno sklanjao u kuće da se zaštiti od Gromovnika i njegovih vatrenih kočija koje su vukla četiri konja što bljuju vatru i oganj iz raširenih nozdrva.
U noći kada je selo pogodila najjača oluja od njenog rođenja, Cveta je spavala grleći maramu svoje pomajke, koju je ova najčešće nosila. Niz lice su joj se i u snu slivale krupne suze – poznati miris sećao je na detinjstvo i bezuslovnu ljubav žene koja ju je odgajila.
Međutim, te je noći usnila čudan san.
Mladić jedan, naočit i tamne kose, očiju crnih kao ugalj, izađe ispred nje kao iz neke oblačne izmaglice. Nije ga pre toga nikad videla, ni u snu ni na javi.
– Ko si ti? – upita ga radoznalo, zagledajući njegovu na par mesta pocepanu košulju.
– Gradobranitelj.
– Gradobranitelj? – ponovi ona kao eho. – Ali otkud ti ovde? Otkud u mom snu?
– Poslali su me da zaštitim useve i odbranim selo od oluje.
Ona se jako uvredi u svom mladalačkom neznanju.
– Ti? Ti da štitiš useve? Ja sam ta koja štiti useve i donosi kišu selu.
– Poslali su me da odbranim selo od tebe.
Osetila je kako bes u njoj navire. Nije znala da li je besna na njega, koga prvi put vidi, ili na svoje komšije i poznanike, koji su je ovako izdali posle svega što je za njih učinila!
Ipak, pre nego što je uspela da šta rekne, mladić nastavi da priča mirno, razložno.
– Nemoj da se ljutiš, dodolo. Tvoja dobra ćud donosi prekopotrebnu kišu. Tvoja tuga donosi poplave. Tvoja loša volja donosi oluje, opasne oluje i ledom uništene letine i useve. Ljudi za te useve vredno rade i žele da ih zaštite od nepogoda. Zato su i poslali mene.
– Gradobranitelj. Oblačar – reče ona zamišljeno. – Dakle, ti si sve što ja nisam.
– Ne. Ja nisam tu da te sputam. Ja nisam tu da te menjam, ti narodu trebaš baš takva kakva si. Meni trebaš takva kakva si, jer da ponekad nema ovih tvojih kiša, ne bi bilo ni mene. Ti mi daješ smisao, dodolo.
Osećala je kako je bes polako napušta, a tuga slabije bocka srce i dušu. U snu skinula je sa glave venac od poljskog cveća i pružila ka ovom snoviđenju, a on zahvalno prihvati dar i osmehnu joj se, prinoseći ga srcu. Duša joj se ispuni milinom.
– Hoću li te opet videti, oblačaru? – upita ga. – Želiš li to?
– Želim! – potvrdila je.
– Naći ću te – reče jednostavno i nesta u oblaku izmaglice, iz koje je i iznikao. Cveta se najednom probudila, smirena i puna nade.
Drvena vrata njenog trošnog kućerka zaškripaše kada ih otvori širom, puštajući jutro unutra. Kiša koja je danima padala, prestala je.
***
Dodola u njoj je znala da je kraj. Mladić je bio stvaran. Naći će njenu Cvetu lako i lako će joj osvojiti srce, što će biti samo nastavak sna koji su oboje sanjali. Tako je valjda i bilo suđeno.
Devojčica je izrasla u devojku, devojka izrasta u ženu, a žena više neće moći da bude ona koja zaziva kišu i održava zemlju plodnom i spremnom za setvu i žetvu.
Ali, pomisli Dodola, kakva je to saradnja samo bila!
Kakav je to samo bio savez između zemaljskog i nebeskog, otelotvoren u ovom siročetu! Kakva povlastica je bilo bivstvovanje u tom čistom telu, u toj divnoj duši, u blagodarnom srcu koje je svih ovih godina selima donosilo dobar rod!
Mogla je samo da se nada da će u svom božjem proviđenju ponovo izabrati ovako mudro.
Zbogom, Cveto! Zbogom, dete!
Znaj da te kiša nikada neće izneveriti!
Ako ti ikada budem zatrebala, otpevaj ono naše… Oj dodo, dodole…