Skip to content Skip to sidebar Skip to footer

Izabrane drame Jovana Sterije Popovića

Jovan Sterija Popović (1806-1856) je bio dramatičar, prvi srpski komediograf, jedan od prvih velikih pesnika novije srpske literature (sa izrazitim realističkim pristupom literarnoj materiji), racionalista i humanista. Gimnaziju je učio u Vršcu, Sremskim Karlovcima i Temišvaru, završne razrede gimnazije u Pešti, a prava u Kežmarku, u Slovačkoj. 1825. slušajući u temišvarskoj gimnaziji retoriku piše prve stihove na slavenskom jeziku Slezi Bolgariji, koje je štampao u Budimu. 1826. objavljuje Onomastikon arhimandritu Kengelcu i jedan spev svom profesoru (koji ga je često nazivao poetarum patriarcha), oba na latinskom jeziku. 1827, slušajući filozofiju u peštanskom sveučilištu, izdaje svoju prvu dramu Svetislav i Mileva, koja je 1848. ponovo štampana u Beogradu. 1828. izdaje tragediju Miloš Obilić i kratku povesnicu Skender-beg. Jovan Sterija Popović je po završetku studija 1830. bio profesor latinskog jezika, i u to vreme izdaje Nesrećno supružestvo i komediju Laža i paralaža, kao i dva zabavna kalendara Vinka Lozića; a od 1835. (kada je položio advokatski ispit) bio je advokat u Vršcu. 1837. izdaje Tvrdicu(i stiče reputaciju „srpskog Molijera”), pa Pokondirenu tikvu i Zlu ženu, i jedan šaljivi roman Roman bez romana (autorov obračun sa sentimentalizmom i ranim romantizmom). 1840. u Kragujevcu na Liceju je bio profesor „prirodnog prava“. 1842-1848. godine ustavobraniteljska vlada ga postavlja za načelnika Ministarstva prosvete. 1842. štampana je tragedija u pet činova Vladislav, ali su tad pozorišno izvođena i njegova druga dela: Ajduci(pozorje u pet činova), Ženidba i udadba (komedija u tri čina), Simpatija i antipatija (parodija u dva čina), Prevara za prevaru i Volšebni magarac (vesele igre u jednom dejstvu). 1844. njegovim delovanjem postavljen je temelj Srpskom narodnom muzeju, a 1846. osnovan je Sirotinjski fond, koji je doprineo prestanku prosjačenja u Beogradu. Početkom 1848. podnosi ostavku i vraća se u Vršac, u kome, povučen i usamljen, živi do smrti.

Ovaj srpski pisac drame i romana sa temama iz nacionalne istorije (iz perioda uspona i propasti Srpskog carstva) piše pod uticajem najpopularnijeg srpskog romanopisca Milovana Vidakovića. Za srpsku književnost su posebno značajne njegove komedije u kojima je slikao čaršiju svoga rodnog Vršca. On se tada nalazio na periferiji austrijske monarhije i do njega su dopirali talasi života i kulture bečkih i peštanskih predgrađa. Tadašnje društvene okolnosti nalagale su kopiranje običaja, ponašanja i međusobnog ophođenja vladajućih slojeva nemačko-mađarskog plemstva. Bogate miraždžike roditelji šalju u austrougarske metropole kako bi stekle izvesno obrazovanje i društvenu uglađenost, i tako bile živi svedoci ugleda i moći svojih roditelja. Opijene romantičarsko-sentimentalnom literaturom jednog već sasvim preživelog vremena, kući bi donosile čežnju za „noblesom“ i životom koji je sasvim odudarao od života provincijskih trgovaca i špekulanata. Zbog toga su u njegovim komedijama (skoro po pravilu) žene nosioci radnje i karakterni predstavnici izvitoperenog društva.

Prelaskom u Srbiju i odlaskom na visok društveni položaj, Jovan Sterija Popović napušta rad na komediji i posvećuje se književnom rodu kojim je i započeo svoju spisateljsku delatnost: dramama iz nacionalne istorije. 1841. njegovom tragedijom Smrt Stefana Dečanskog otvara se beogradsko pozorište Teatar na đumruku. Komediografsko delo Rodoljupcinastaje inspirisano revolucionarnim događajima (1848-1849). Jovan Sterija Popović se u vihoru četrdeset osme vraća svojim građanima u Vršcu, raspinjan žudnjom za vlašću, bez obzira da li na strani Mađara ili Srba. U ovom delu Sterija se skoro hroničarski držao istorijskih činjenica, želeći da da „privatnu povesnicu srpskog pokreta“. 1854. njegove pesme Davorje izražavaju krajnju rezignaciju pred porazom proživljenog života. Pored toga što u ovim pesmama produžava liniju tzv. objektivne lirike, on u njima ostavlja i trajno svedočanstvo jedne snažne pesničke ličnosti.

Dramatski spisi Jovana Sterije Popovića objavljeni su 1903. u izdanju Srpske književne zadruge u Beogradu. Ova godina je srpsku istoriju i srpsku književnost obeležila Majskim prevratom, državnim udarom u kojem su ubijeni kralj Aleksandar i kraljica Draga Obrenović, čime je dinastija njihove loze zauvek prekinuta.

U Izabranim dramama Jovana Sterije Popovića objedinjena su tri dramska teksta sa temom iz nacionalne istorije i narodne poezije i predanja (legende). U njegovoj prvoj drami Svetislav i Mileva u središtu zbivanja je Milevina nepokolebljiva požrtvovanost za otečestvo – ona je izvan majčinske zabrinutosti, bratske i mladićeve ljubavi. Kao najmlađoj ćerki kneza Lazara, „pada joj u udeo” da se zbog spasenja otečestva mora udati za turskog sultana Bajazita, koji i na molbe Svetislavljevog oca Selimira ostaje neumoljiv u bračnoj odluci. Bajazit će usled navodnog Milevinog neverstva prokazanog Osmanovim krivokletstvom pogubiti Svetislava. Ali će i on, igrom sudbine, izvršiti samoubistvo u tamnici tatarskog cara Tamerlana, koji u poslednjem trenutku spasava Milevin život i Srpsko carstvo. Smrtni ishod zarobljenog Bajazita bio je izvršenje pravedne kazne, ali ne samo nad mučiteljem nevino zaljubljenih već i nad mrskim neprijateljem otečestva.

U istorijskoj drami Miloš Obilić, napisanoj u sinkretizmu istorijskih činjenica i predanja, opisan je Kosovski boj i njegov tragičan završetak. Za srpsku književnost i srpsku tradiciju značajno je to što je na ishod Kosovske bitke bitno uticalo povlačenje vojske Vuka Brankovića nad bolešću i glađu oslabljenom turskom vojskom, koju je pokolebani Murat želeo da povuče. Ali u tom trenutku pojavljuje se Negoda sa izdajničkom ponudom (pismom) Vuka Brankovića i menja Muratovu odluku. U presudnom trenutku bitke, kad su Turci poraženi počeli da beže, Brankovićevo povlačenje preokreće ishod bitke u korist Turaka. Nepravedno okrivljeni Miloš Obilić postaje oličenje neustrašivosti, odlučnosti, nepokolebljivosti, odanosti i spremnosti na podvig i žrtvu. Vukovo izdajstvo i Milošev podvig u ubijanju turskog cara Murata su najvažnije slike na kojima se dramska radnja odvija. Melodramski elementi ogledaju se u scenama opraštanja između Miloša i njegove supruge Vukosave, ćerke srpskog kneza Lazara. Kao i Mileva, tako i Miloš ima dužnošću i čašću potkrepljenu spremnost da za kralja i otečestvo život položi. Ta ljubav je posebna i uzvišena i iznad je dečije i ljubine. Jer on je zet kneza Lazara, njegova desnica i veličestvo. U delu se prepoznaju uticaji Vukovih zbirki epske narodne poezije i romantičarska drama (Šekspirov Magbet: aveti i Vukovo „čestoljubije” i „slavoljubije”), Rajićeva Istorija i dela G. Florijana.

Nahod Simeon ili Nesrećno supružeštvo je melodrama u kojoj je dramski obrađena narodna pesma o dvostrukom rodoskrvnuću: incestuoznoj vezi oca i ćerke, majke i sina. Vuk je zabeležio dve varijante pesme o Nahodu Simeonu: jedna se dešava na Dunavu i u Budimu – u hrišćanskoj sredini, a druga u muslimanskoj „u turskom gradu Janji”. Dramska radnja započeta je melodramskim slučajem (slučajnim susretom Simeona i Nikole) kojim pisac započinje priču, razvija intrigu, razrešava zaplet i ostvaruje tragični ishod. Ova melodrama je razvijena i produbljena i elementima narodne pesme: Simeon (kao dete pronađen i izvađen iz mora) u potrazi sa svojim poreklom; savlađivanje prepreka (susret majke i sina); prosidba carice (Hasan i Sinan-paša), nadmetanje prosaca za njenu ruku (gađanje jabuke lukom i strelom), predmet raspoznavanja (Jamna slučajno pronalazi u carevoj sobi pismo i „neki čudni dukat”), tragična spoznaja sudbine (kulminira dvostrukim samoubistvom). Uticaji Florijanovog špansko-mavarskog romana ogledaju se i u zadržanim imenima junaka: Zulma, Lambra, Jamna, As-Biuh Ismail.

Sižejna osnova dela: Simeon iz Hilenderskog manastira polazi u svet da dozna svoje poreklo i sreće svog druga iz detinjstva, Nikolu, koji ga kao rob Caričin (Emar) odvodi do nje. Njihov susret je dirljiv i otvoren, ali i intuitivan i emotivan. Carica u Simeonu spoznaje pripadnost (jer nikad nije prebolela što se odrekla svog deteta), ali ne zna kakvu, dok Simeon počinje da prema njoj muški oseća privlačnost i ljubav. Tragičnost drame je u njenom raspletu: carica prepoznaje svoje dete tek kad joj muž postane, zahvaljujući belegu. Ona mu je i majka i žena, a on njoj i sin i muž. U toj duševnoj i telesnoj okaljanosti okončanje bludnih i razvratnih života čini se kao jedino ispravno rešenje.

 

U Izabranim dramama Jovana Sterije Popovića imamo stalno oponiranje dobra i zla, Istoka i Zapada, pravoslavlja i islama. I stalni sukob njihovih oponenata: Bajazita i Svetislava, Tamerlana i Bajazita, Vuka Brankovića i Miloša Obilića, Nahod Simeona i Hasana. Ali i tragični lični sukob i samouništenje: Bajazit, Nahod Simeon i carica se lišavaju života. Na odluke i postupke glavnih junaka, na njihovu spremnost, kao i neodlučnost utiču i njihovi podanici i glasnici (vojvode,savetnici, veziri, paše,sluge, Toplica Milan i Kosančić Ivan, Selimir, Nikola, Emir, Osman, Zeir, Alija, Hasan, Sinan-paša, Lambra, Jamna, aveti…)

Podsećamo da su u okviru edicije Otrgnuto od zaborava izdavačke kuće Portalibris reizdati i drugi manje poznati autori kao što su: Milan Vukasović (Pripovetke i basne), Anđelko Krstić (Pripovetke, Pripovetke, knjiga druga, Večito dužni), Stojan Živadinović (Pripovetke, Do poslednjeg daha), Milovan Vidaković (Velimir i Bosiljka), Dragutin Ilić (Svetle slike, Gospođa Marija, Hadži Đera, Hadži Diša, Posle milijon godina). Svi naslovi dostupni su na sajtu Portalibrisa i moguća je onlajn kupovina knjiga.

Dela Jovana Sterije Popovića možete videti OVDE.

Ostavite vaš komentar

Your subscription could not be saved. Please try again.
Uspešno ste se prijavili.
0
    0
    Vaša korpa
    Vaša korpa je praznaVratite se u prodavnicu