Skip to content Skip to sidebar Skip to footer
Ćir | Lat

Da li znate ko je Ljudevit Vuličević?

Pomalo neobično, a nekako opet odnekud većini nam poznato ime Ljudevita Vuličevića podseća na postojanje jednog kulturnog kruga koji su u prošlosti činili stanovnici Dubrovnika i njegove okoline. I on sam je na izvestan način predstavnik te grupacije koja je u vreme kada je Vuličević živeo i stvarao imala svoj smisao i koja je odražavala potrebu određenog broja ljudi da se kulturološki definišu i izraze, a u pitanju su Srbi katolici sa pomenutog prostora. Odnosno oni koji su se tako osećali i svoj identitet težili da izraze i zahtevaju njegovo priznanje.

Ljudevit Vuličević (1839–1916) bio je srpski pisac, esejista, filozof i sveštenik. Potiče iz Cavtata i, kao što je rečeno, pripada krugu Srba katolika. Nakon pučke škole pristupio je franjevcima, jer su se u to vreme mladi talentovani ljudi obično na taj način obrazovali, pa je on među bratijom završio srednju školu. Zatim se školovao u Veneciji, gde je studirao filozofiju i teologiju, a potom se vratio u svoju zemlju, u Dubrovnik. Njegova poznata sačuvana dela su Moja mati, Sila u savjesti i esej Moja vjera.

Spis Ljudevita Vuličevića Moja mati (koji fizički i tematski prethodi eseju Sila u savjesti) predstavlja ispovedni esej u kome on daje oduška svojoj žalosti zbog umrle majke, iznosi svoje iskrene i snažne emocije prema njoj, a ta tuga i potištenost na neki način su povod da ispiše svoja razmišljanja o onoj najdubljoj temi – o smislu života. Već na početku susrećemo se sa nihilističkim stavom Vuličevićevim.

Ono što je intrigantno je i Vuličevićevo insistiranje na pripadnosti srpskoj naciji iako je katolik, koji se još među franjevcima školovao. On čak opominje srpsku omladinu, brinući za budućnost:

„Jesi li se ti, srpska omladino (ulazeći u krugove i posjede tuđijeh naroda), posramila prostotom i siromaštvom našega naroda? Da si ovako učinila, ti bi teško bila sagriješila i narodu i materi i bogu; velju i bogu, što on htjede da se tvoj duh začne, uputi u zdravo, krasno i junačko srpsko tijelo.”

Ljudevit Vuličević isto tako doživljava Dubrovnik kao srpski, kao i Cavtat,, pa kaže:

„Cavtat, srpski cvijet, divotno cavti pored srpskog Dubrovnika.”

Pominje i da je odrastao na srpskoj narodnoj pesmi: „Mati mi jasno pjevaše, i srpskome pjevanju učaše mene, dijete svoje ljubljeno.”

Možda je najupadljiviji detalj da na jednom mestu Ljudevit Vuličević govori i o srpskom moru – dakle, moralo je postojati i ono drugo, hrvatsko, ali Srbi su jedan deo obale svojatali:

„A dolje na Velenskomu moru, srpskomu moru, čulo bi se gdje ribari (vozeći i ribajući) pjevaju cavtatske milopjevke. Ala rajskijeh časa!”

U eseju Sila u savjesti on govori o ljudskoj psihi, duhu, i pokušava da pronađe odgovore na pitanje zašto imamo svest, savest, zašto smo takvi kakvi jesmo. U tom smislu on je filozif, sociolog, ali i psiholog. Pronalazi vezu između duha jednog čoveka i njegovog vaspitanja, odnosa sa majkom i u tom kontekstu Vuličević, iako je lokalni autor i mislilac, bavi se univerzalnim. On zapravo, kao i naravno i mnogi drugi pisci i mislioci, uspeva da samim posmatranjem dođe do velike istine kojom će se tek nakon njega baviti psihologija i psihijatrija na naučni način.

Ljudevit Vuličević specifičan je i kao nihilista. U pomenutim eseju Moja mati on u kratkom nizu misli iznosi svoju ne baš vedru filozofiju o čovekovom postojanju:

„Šta je život? Tajna. Od kolijevke do groba tajna stere svoje koprene; i u svjetlosti je nama tajna. Šta je život? Ne znam. Gdje je istina? Od svoje je mlade dobi počeh tražiti i još se trudim ne bih li je našao. Šta ću dobiti svojijem trudom? Ni umu istine, ni srcu utjehe. Veoma mi je žalostan život. Pamet mi se u sumnji zabunjuje i gubi. Ja svagda, neprestano želim, a ne znam što želim; ljubim, a ne znam koga ljubim. Srce mi gine u želji; čeznem u ljubavi. Življenju nema svrhe.”

Rad Ljudevita Vuličevića je vredan i neobičan za vreme u kome je živeo, pa je čast imati ga u svojoj kulturnoj baštini.

Sva dela ovog pisca možete videti OVDE.

U okviru edicije Otrgnuto od zaborava Portalibris izdao je mnoga dela zaboravljenih pisaca među kojima su i: Branimir Ćosić, Milica Janković, Jelena Dimitrijević i mnogi drugi.

 

 

 

Ostavite vaš komentar

0
    0
    Vaša korpa
    Vaša korpa je praznaVratite se u prodavnicu