Priča koja je ušla u širi izbor na konkursu (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti
Nada Kljajić
Zvezda Danica, Mesec i pet prijatelja
Davno, davno, još dok je svet bio mlad, Sunce je dobilo blizance, sina Meseca i kćer Zvezdu Danicu. Sunčeva deca su bila tako dobra da bi ih svako poželeo. Nebeski brat i sestra su se veoma voleli i jedno drugo u svakom pogledu pomagali. Kad god bi se sastali, Mesec bi Zvezdu Danicu tri puta grlio, a ona bi njega uvek tri puta u obraz ljubila.
Prolazilo je vreme i blizanci su zajedno rasli i rasli i sa sjajnim zvezdicama se svake noći lepo družili. Sunce je za to vreme sve budno pratilo iz svog dvorca nad Nebeskim vrtovima.
Na Zemlji su ljudi radili svoje poslove; obrađivali zemlju, sadili i ubirali plodove, lovili ribu i trgovali sa susedima. A kada bi pala noć, posmatrali bi zvezdano nebo i pogledom tražili dobro poznato Mesečevo lice i sjajno Daničino oko.
Godine i godine su prošle, kada su ljudi počeli da se žale kako im leti smeta neprekidna žega, a na vodi česti visoki talasi.
Sunce je često boravilo u blistavim i bogatim Nebeskim vrtovima, gde običan smrtni čovek nikada ne bi mogao kročiti.
Ipak, zbog izuzetnih osobina i vrlina koje su ih krasile, petorica mladih ljudi su stekli jedinstveno pravo da povremeno kroče na tlo Nebeskih vrtova. Bilo je to pet najboljih prijatelja: Petar, Pavle, Jovan, Nikola i Ilija. Uživali bi u šetnji belim stazama i udisali mirise čarobnih raznobojnih cvetova, kakvo njihovo zemaljsko oko nikada na Zemlji nije videlo.
Brat i sestra blizanci su takođe voleli da posećuju Nebeske vrtove. Šetali bi istim belim stazama i udisali iste mirise čarobnih raznobojnih cvetova. Dok bi ih sa zidina visokog dvorca, na brdu, iznad Nebeskih vrtova, posmatralo ponosito Sunce. Petorica prijatelja sa Zemlje su tako jednom prilikom odlučili da u Nebeskim vrtovima ostave nešto svoje, kao uspomenu. Što poželeše, to i učiniše.
Petar u vrt podno Sunčevog dvorca postavi visoki stub, na kojem se nalazio znak Zemlje, simbol Mlečnog puta i prikaz dela Labudovog sazvežđa. Znak Zemlje bi ga podsećao odakle dolazi, simbol Mlečnog puta – da svi putevi negde vode, a sazvežđe – da je najbolje biti u zajednici baš kao što su labudovi.
Na Zemlji, Pavle je gajio razno voće, ali je najviše voleo jabuke, zato se odluči da jednu posebnu sadnicu tog voća zasadi u Nebeski vrt. Pavle bi tokom rada često pevao, a voće bi tada brže dozrevalo, naročito jabuke.
Jovan je voleo da putuje i da se druži. Svima bi bez razlike pomagao kako je umeo i znao. Pružao bi podršku ili rame za plakanje. Pošto je odlično čuvao tajne i bio pravi čovek od poverenja, ljudi su ga zato često zvali da im bude kum ili pobratim. U Nebeskom vrtu je zato on postavio skulpturu od leda, sa svojim likom, kako bi ga podsetila da je sve prolazno i da treba čuvati datu reč i svima u svakoj situaciji biti podrška.
Nikola je, kao i Jovan, voleo da putuje, ali ne kopnom, već vodom, i to najčešće morima. Uživao bi dok bi svojim brodom sekao visoke slane talase plavog mora, hrleći ka dalekoj pučini. Tokom tih putovanja Nikola bi slušao priče riba iz morskih dubina i priče sinjih galebova. Po povratku kući bi obavezno okupljao što više dece i pričao im te iste priče. Nikola je bio i vešt drvodelja, pa bi često tokom pričanja priča rezbario komade drveta i od njih pravio magične igračke, koje bi samo uoči Božića nekim čudom oživljavale. Zato je on u Nebeski vrt ostavio rukom izdeljani brod kako bi ga podsetio koliko je važno biti zadovoljan svojim slobodnim izborom.
Ilija je takođe bio neobičan mladi čovek, koji je posebno voleo konje. Kako bi mogao tu ljubav prema konjima da prenese i na svoje drugove, zamolio je Nikolu da mu od drveta napravi kočije. Na taj način bi sva petorica stizala do Nebeskih vrtova. Zato je Ilija odlučio da u Nebeski vrt ostavi figuru konja od stakla, kako bi zapamtio da su lepota i snaga prolazne.
Vrtovi su nakon njihovih darova bili još lepši i bogatiji. Sunce se zbog toga zadovoljno smešilo i sa nestrpljenjem iščekivalo šta će reći sin Mesec i kći Zvezda Danica kada ih budu opazili.
Na Zemlji su ljudi i dalje negodovali zbog nesnosnih letnjih vrućina i opasnih visokih morskih talasa. Polako je počela da im nedostaje i hrana, jer su žege uništavale malo-pomalo sve useve, voće i povrće.
Prošlo je nekoliko dana i u Nebeske vrtove, konačno, uđoše brat i sestra blizanci. Sa vrata Nebeskih vrtova uočili su nove predmete. Divili se svakom posebno, a zatim upitali Sunce da im otkrije otkud ti darovi tu.
Sunce im je reklo da se vrate u vrtove za tri noći, pa će saznati otkud ti darovi u njihovim vrtovima. Mesec i Zvezda Danica su odlučili da poslušaju Sunce i vrate se za tri noći. Prve noći na nebu su se posakrivale sve zvezde, pa Danica i Mesec nisu imali sa kim da se igraju. Druge noći je dunuo jak vetar i doneo nekoliko manjih sivih oblaka i jedan veliki ćutljivi Crni Oblak. Treće noći je Mesec iza leđa ćutljivog Crnog Oblaka ugledao blistavu Munju u zlatnoj haljini i upitao se čija je to tako lepa devojka.
Iako zamišljen, požurio je za svojom sestrom kako bi saznao ko je to postavio neobične darove u Nebeske vrtove.
Upravo kada su kročili u svoje Nebeske vrtove, za njima su u čarobnim kočijama pristigla i petorica drugara. Svako je prišao svom daru i glasno ponovio zašto ga je postavio u Nebeski vrt, tako da im glasovi i danas jasno odzvanjaju kroz vreme. Iz prikrajka su sve to slušali brat Mesec i sestra Zvezda Danica.
A zatim su oduševljeni ponudili svoje prijateljstvo mladićima. Sunce je bilo presrećno što su blizanci pronašli sebi dobre drugove.
Nije prošlo mnogo dana, a ni noći od tog događaja, kada je Mesec svojoj sestri priznao da se zaljubio. Zvezda Danica je neizmerno volela svog brata, pa je ova vest istinski obradovala. Tražila je da joj otkrije koja je devojka u pitanju. Mesec nije želeo da joj svoju tajnu odmah otkrije, nego je rekao da sačeka tri noći kako bi se i on uverio da je ta devojka podjednako zaljubljena u njega. Danica je odlučila da posluša. Dok se Mesec tajno sastajao sa svojom devojkom, ona je odlučila da im priredi svečanu večeru. Na večeru je pozvala i njihovih pet prijatelja.
Treće veče, kao što je i bilo dogovoreno, na svečanoj večeri se pojavio Mesec u svom srebrnom odelu. Za ruku je držao prelepu devojku Munju, kćerku Crnog Oblaka, u zlatnoj haljini. Danica se kao i svaka sestra obradovala kada je videla, kakvu je devojku sebi našao njen brat blizanac.
Za to vreme su ljudi sve više i više patili od nesnosnih visokih temperatura i zbog sve većeg nedostatka hrane. Jer, em nisu mogli da ubiraju plodove, em, zbog visokih talasa nisu mogli da love ribu.
Nije prošlo mnogo vremena i sestra Zvezda Danica je, u dogovoru sa Suncem, odlučila da oženi svog brata prelepom devojkom Munjom. Venčanje je trebalo da se održi u Nebeskim vrtovima. U svatove su pozvani i Petar, Pavle, Jovan, Nikola i Ilija. Sve nebeske zvezde, svi oblaci i vetrovi i sva godišnja doba. Mladoženja Mesec i mlada Munja su blistali posebnim sjajem na svom venčanju. Poželeli su da okume Petra i Pavla, Jovana su nazvali starim svatom, vojvodom Nikolu a kočijašem Iliju. Pet prijatelja sa radošću dočekaše tu odluku, pa odlučiše da ih daruju.
Kumovima Petru i Pavlu su darovali „petrovske vrućine”, Jovana su darovali snegom i ledom, Nikolu slobodom na vodi, a Iliju gromovima i strelama.
Konačno su ljudi na Zemlji odahnuli!
Nije više bilo nesnosnih dugih vrućina, nego samo krajem juna i početkom jula dok traju „petrovske vrućine”. Nije više bilo gladi, jer su rađale jabuke. Zimi, krajem januara bi padao sneg, a voda se ledila. Ljudi bi tada odmarali i zadovoljni čekali proleće. Drvene igračke bi u rukama njihove dece nekim čudom oživljavale, uoči Božića. Samo ponekad u izuzetnim situacijama bi kočijaš Ilija poželeo da projuri u svojim kočijama Nebeskim vrtovima sa svojim prijateljima. Sve bi tada oko njih pucalo i grmelo.
Otada Mesec živi u ljubavi sa svojom ljubljenom Munjom. Zvezda Danica blistavim okom prati svoga brata, dok Sunce jednako putuje i obasjava ljude na Zemlji.