Venecija je putopis Marka Cara koji će definitivno privući pažnju mnogih čitalaca. U današnje vreme ovaj grad sa severa Italije važi za jedno od najpopularnijih turističkih mesta, a autor ove knjige potvrđuje da je tako bilo i ranijih godina. Ako želite da budete okruženi mostovima, kanalima, vodom, grupama ljudi, a da vam pritom ne smeta gužva nimalo, naprotiv, već ste zahvalni bogu što možete da se nagledate prirodnih lepota, veličanstvenih građevina i posmatrate plovidbe gondola, onda je Kraljica Jadrana pravo mesto za vas.
„Na cijelom poluostrvu nema ništa nalik na Mletke… Tek ovdje putniku uživaju, pored fantazije, srce i čula, i jednom riječju: cijelo biće… Ropkinja ili gazdarica, Venecija nas sveđer jednako privlači; kad je čovjek u njenom krilu, muka mu se riješiti da na ozbiljne poslove razmišlja, te rado zaboravlja politiku i lične interese. Badava! Pripadala Austriji, pripadala Italiji, ona ostaje uvijek ista čarovnica…”
Ovaj putopis Marka Cara probudiće želju u vama da posetite najčuveniji grad Italije. Autor opisuje prirodu, okolinu, narod, arhitekturu, kulturnoistorijske spomenike i hramove, i to sve na vrlo veran i upečatljiv način.
„Nijedna varoš na svijetu nema da pokaže putniku toliko dragocjenih i tako dobro sačuvanih spomenika iz srednjeg vijeka i renesansa kao Venecija. Rekoh naviše da bi opisu samog Velikog kanala trebalo posvetiti godinu dana; u stvari, ovde bi trebalo godina i godina provesti pa redom jednu po jednu znamenitost gledati, laganoproučavati i opisivati.”
Marko Car se u Veneciju uputio iz Trsta u julu 1887. godine i u knjizi je dato njegovo putovanje parobrodom, sa saputnicima, a takođe je na kraju opisan i povratak. Tako, pored samih venecijanskih opisa, možemo da čitamo i o prelepim prizorima dok putuje, ali i da iz njegovih razgovora i susreta sa drugim putnicima saznamo dodatno šta on misli o Mlecima.
Čitajući putopis, videćete da on Veneciju ni u jednom momentu ne posmatra odvojeno od njene prošlosti i kaže da je na nju svaki vek ljudske istorije ostavio traga. Najviše pažnje posvetio je srednjovekovnim i renesansnim spomenicima, umetničkim remek-delima Tintoreta, Ticijana i Pavla Veronjanina, i uopšte slikarskim i arhitektonskim delima izuzetnih majstora. Crkva Svete Marije, pored Duždeve palate, za Marka Cara je „najljepši arhitektonski prizor s kojim su se njegove oči u Mlecima narajile”. 
U putopisu Venecija autor se osvrće na Johana Volfganga Getea i Džordža Gordona Bajrona, kojima obožavatelji Venecije pridaju veliku pažnju. Marko Car nam donosi zanimljive anegdote iz života ove dvojice književnika, a jedna od njih je da je Gete voleo Mletkinje kad se voze, a da ga je arhitektura najviše zanimala. Baš u ovom italijanskom gradu Gete je spevao svoje Epigrame. U prilog tvrdnji da se ljudi drugim gradovima mogu diviti, a da su se samo u Veneciju mogli zaljubiti ide saznanje da je Bajron u venecijanski zagrljaj doveo Čajlda Harolda, „onog mladog razočaranog bekriju, onog beznadežnog hadžiju, koji se otrgao od svoje rodne zemlje da pohita u tople prekomorske krajeve, sit raskošja, a željan skoro tuge i čemera”. 
Na ovom putovanju Caru je društvo pravio jedan Nemac, koji ga je navodio na stalni obilazak. U jednom njihovom razgovoru Car mu priča o Kanjošu Stjepana Mitrova Ljubiše (iz priče Kanjoš Macedonović): „kako ono mali Kanjoš Macedonović, naš dični Paštrović, ubi furlansku ljudinu, što se bijaše utaborila na jednom ostrvu usred Mletaka, pa Senatu i duždu poručila ili da joj ustupi prijesto krilatoga lava i poda kćer za ženu, jal’ da mu izađe glavom na megdan, ili pošalje sebi zamjenika”, čemu Nemac nije mogao da se načudi.
Putopis Venecija Marka Cara podeljen je na devet poglavlja: počinje polaskom iz Trsta, pa opisuje Veliki kanal, Duždevu palatu, crkve i najpoznatiju – Crkvu Svetog Marka, predstavlja nam kako je izgledala kulturna svečanost prilikom otkrivanja spomenika Josipu Garibaldiju, upoznaje nas sa mletačkim slikarima, a završava polaskom iz Venecije.
„Zbogom ostaj, bajna morska ćesarice; mi se, nažalost, nijesmo vjenčali, kao što se nekad tvoj dužde vjenčavao s morem, pa se, evo, moramo rastati. Pri rastanku žalim najviše što se kojom srećom ne desih slikar, pa da pusta kičica nemoćnom peru u pomoć priteče. Ala bi to krasna slika bila: mletačko veče u šesnaestom stoljeću!”
U okviru edicije Otrgnuto od zaborava objavili smo još interesantnih putopisa, među kojima su: Gore-dole po Napulju Milana Jovanovića Morskog, Pisma iz Italije Ljubomira Nenadovića, Iz Skandinavije Svetomira Nikolajevića, U Latinima Marka Cara, Carigradske slike i prilike Čedomilja Mijatovića, i mnogi drugi.
Sva dela Marka Cara pogledajte OVDE, a putopis Venecija OVDE.
