Nagrađena priča na konkursu (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti
Jelena Vukotić
Strvište
– Rako! Rakooo! Rako, đavoli te odnijeli, izlazi ’vamo – vikao je Jovan propinjući se na prste da vidi što dublje u Rakino dvorište. Nadao se da možda veseljak, od zore opijen kakvom brljom, spava pod kruškom. Nije ga bilo na vidiku.
– Što će ti Raka, Jovane? – čuo je ženski glas iz komšijske kuće.
– Man’ se, Stanojka, nisu to tvoja posla.
– Nije ti on tu, ma čija da su posla.
– Dobro. ’Ajd uzdravlje.
– Da ga ne tražiš zbog Miluna?
– A što bih ga zbog Miluna tražio?
– ’Ajde, boga ti, Jovo, nemoj meni te priče. Znam da se Milun iz varoši nije povratio. Peti dan danas.
– Prokleta veštica – pomislio je.
– Evo nisam ni sumnjô da ti nešto ne znaš. ’De je Raka?
– O’šô da ga traži. Veli, ako je manjkao, mora da je telo negde usput.
– Dobro, Stano, ostaj zdravo.
– Reću mu ja da si nailazio.
– Znam da hoćeš, Stano, zato i ne napominjem.
Vratio se drumom ka vodenici. Morao je dovršiti brašno za Spasojeviće. Boži Spasojeviću ne sme na oči ako to ne dovrši za dana. Brinuo ga je Milun. Tako da ode bez zbogom. Eno mu majka spaja noć i dan plačući. Krije se oko kuće da je muž ne vidi. On praska kako će Milun ostati bez gaća i kako će gladan da crkne što je rodni prag ostavio. Noću, kad ga niko ne vidi, pali kandilo i moli Svevišnjeg da mu je jedinac zdrav i živ pa gde rešio da ode.
– O, Jovo – čuo je glas Boža Spasojevića. – Je l’ gotovo?
– Evo, dok popiješ kavu, biće.
– ’Oćeš li ti to ubuduće na vreme il’ ja da menjam vodeničara? Lijen si, moj Jovane, eno đed ti se u grobu vrti. ’Ajd daj tu vražju kavurinu da izdangubim još malo.
Mali plehani poslužavnik, miraz babe Marinke, na kome se pušila bela šoljica, našao se pred Božom.
– Imaš li kake rakije?
– Imam – odgovori Jovo – kruška je, ako ’oćeš.
– Daj. Jesi l’ čuo za Miluna?
– Šta za Miluna? – pravio se nevešt.
– Priča Stanojka da je o’šô od kuće ima pet dana.
– Jesam. Čuo sam jutros. Rako o’šô da ga traži – shvatio je da nema svrhe da krije Milunov odlazak. Nije mu, doduše, ni bilo jasno zašto ga je Milunova mati to molila, al’ eto pristao je da ćuti, da joj, nesrećnoj, učini.
– O’šô je i Ćopo. Ako je stigô u varoš, naće ga sigurno.
– A ako nije?
– Ako nije, to ti je to, moj Jovane.
– Misliš da ga je neko ubio usput?
– Mislim da je neka druga rabota u pitanju. Kad sam bio mlad, svašta se pričalo. U varoš nismo kretali pre prvih petlova i noćom se niko iz varoši nije vraćao. Ko je zanoćio, ostajao bi na konaku u krčmi. Čak je i pop u portu puštao.
– Kakve su sad to priče, moj Božo?
– Drevne. Starije od mene i tebe i đeda Marinka.
Đed Marinko je bio najstariji čovek u selu. Napunio je vek, a još uvek je išao za ovcama i motao duvan. Vreme su ni sami ne znaju zašto počeli da mere po njemu. Sve što je bilo pre nego se đed Marinko rodio, moralo je biti mnogo davno.
***
Gledao je za Božinim kolima, čija se škripa čula dok nije zamakao na glavni put. Pitao se na kakve je drevne priče mislio. Da nije Miluna skoletela kaka vještica, pomislio je, mada, kad pogledaš, sve su one vještice, nasmejao se. Valjalo je sačekati da se Rako i Ćopo vrate.
Jovan i Milun su odrasli zajedno. Milun je više bio u vodenici nego kod kuće dok ga otac, kada je malo stasao, nije naterao da nadgleda nadničare i raznosi užine po njivama. Dao mu je najboljeg konja i bič. – Uči kako se gazduje – rekao mu je. – Nećeš valjda ceo život biti zgubidan kô onaj mali vodeničarev?
Jovan nije mnogo mario za mišljenje Milunovog oca. Bio je to što mu je Bog dao da bude, a s njim se nije valjalo raspravljati.
***
Predveče je pošao do kafane. Miris dima, ustajalih kožuha i memle uštinuo ga je za nos. Kafana je bila dopola puna. Za stolom u dnu sedeo je Ćopo. Digao je ruku u znak pozdrava.
– Odider, Jovo, sjedi sa mnom – pozva ga Ćopo.
– Kako je, Ćopo?
– Ne valja, moj Jovo, ne valja. Našô sam Miluna.
– Našô? Gde je bio?
– U Strvištu.
– Šta veli? Kako je dopô tamo?
– Ne veli ništa.
Kafana se okrenula oko njega, svašta mu se o Milunovom odlasku vrzmalo po glavi, ipak na smrt kao krajnju sudbinu svog prijatelja nije pomišljao. Kako li je dopô Strvišta?, pitao se dok je gledao kroz Ćopu, koji je nešto govorio.
Strvište je bilo van sela. Tu su meštani ostavljali uginulu stoku. Tako su, verovalo se, čuvali selo od kurjaka. Bilo je dana kada bi svaka viđenija kuća dala zdravo grlo za strvište. Takve dane smatrali su velikom srećom. Tada su torovi bili puni i nekim čudom vuci siti, a ovce skoro na broju.
O Strvištu je znao razne priče. Slušao ih je od svog dede zimi uz vatru posle dana koji bi on i Milun proveli na snegu odmeravajući snage grudvama koje su preletale od jedne do druge tvrđave, kako su nazivali male zaklone koje su na brzinu gradili da preduhitre kratak zimski dan.
Govorili su da se za vreme kralja Stefana Dečanskog tu dogodio neki pokolj. Bile su neke devojke noć uoči Đurđevdana pošle na reku. Sve mlade, čiste, išle su, da uvračaju da se sin sitnog vlastelina Todora Grujovića zaljubi u jednu od njih. Ime joj beše Marina, bila je najlepša među njima, al’ to joj nije bilo od pomoći da pođe u viđenu kuću. Otac joj se nije znao i to ju je obeležilo. Pričalo se da joj je otac bio neki Grk koji se bogzna zašto obreo u selu. Sudili su njenoj majci što se podala tuđinu i verovali da ni devojka nije bolja od majke.
Ne jednom Marina je čula priče o nekoj baba Stoji koja živi na rubu šume, zna trave, bajalice, saliva stravu i nesastavljivo spaja. Druge nije bilo. Izabrala je najbolje jagnje i krenula put babine kolibe. Stoja joj je rekla da će, ako se tačno u ponoć dovoljno dugo ogleda u površini reke dok njene druge igraju gole na mesečini i jedna za drugom ponavljaju ime njenog izabranika, momak poludeti za njom i zadugo neće poželeti druge žene. Još ako u vatru baci beleg, končić sa njegove košulje ili čakšira, sagoreće za njom.
Tih dana vrzmali su se po šumi bugarski izvidnici. Bugarska i Vizantija spremale su napad na Srpsku kraljevinu. Združene, htele su da naplate kralju Stefanu političku igru u koju se upleo. Izvidnici su odašiljani na sve strane, svaka spoznaja šta srpski kralj misli i dela bila je prava dragocenost. Budući dugo od kuće, gladni ženskog tela, devojke su obeščastili, pa pobili.
Otada se svake šeste godine ona što se trebalo ogledati u vodi šeta Strvištem i ako naiđe kakav muškarac, mada je to retko, on se živ sa Strvišta ne vrati. Verovalo se da i ona sa kurjacima proždire životinjske lešine i da su svi koji su ikada probali da je uhvate, ili mrtvi ili pomerili pameću.
Bilo je tu i drugih priča o kurjacima koji se u ljude premeću i danju kao putnici namernici, tobož zalutali, tumaraju oko sela, a noću, gladni ljudskog mesa, čekaju da neko zaluta na Strvište.
***
– Jesu li ga kurjaci nagrdili?
– Nisu. Eno ga ceo-celcat. Samo čudno je nekako.
– Šta? – Jovan je bio nestrpljiv.
– Sav je nekako žut, a kosa mu je došla bela – a onda se primače bliže i prošapta – ne smrdi. Zvali smo popa Marka iz varoši, naš pop Lujo veli neće sa tim ništa da ima, noćas se mora svršiti. Moraš doći i ti.
– Zašto ja? – progutao je knedlu.
– Bio ti je prijatelj.
Telo Milunovo doneto je u sumrak. Raka i pop Marko postarali su se da niko ne vidi tovar koji su dovukli volovskim kolima.
– Bogami, pope, da mi je ko pričô da ćemo ovako nešto u svom veku videti, rekô bi’ mu lud je – reče Raka.
Pop oćuta. Mislio je da kaže nešto o tome kako se nepomenik igra sa čovekom, o čudnom svetu u kome žive, o veri i neveri da na to pridoda da se sve dešava jer su se ljudi prozlili, ali odustade. Njegova blago dignuta ruka bila je znak da idu dalje i da se sve mora svršiti, ma koliko čudnovato i neočekivano bilo.
– Nije ti prvi – reče Raka kad tovar osta nasred malog Ćopinog sobička.
– Idi s Bogom, Rako – reče pop blago, a onda oštrije doda – zaboravi šta si video.
U najvećoj tajnosti jedan sveštenik i dva čoveka stajala su nad telom Milunovim. Na stolu je gorela sveća, kraj nje belasao je u mraku naoštren glogov kolac, testija sa vodom, struk bosiljka i krst.
– Izgleda kao da bi se svakog trena mogao probuditi – prošaputao je Jovan.
– Tako će nam, braćo, i biti ako ne požurimo – rekao je pop Marko.
Neljudski krik prolomio se selom. Sve su se sveće ugasile. Pop Marko se prekrsti u tami.
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti.