Priča koja je ušla u širi izbor na konkursu (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti
Zorica Savatović
Raskovnik
Juče sam, kažu, umro. Ne znam. Svejedno je. Prosedi starac reče i iznenada odmahnu glavom zabrinuto… ili odmahnu Smrti da ne ide k njemu. Drugi promrmlja izvesnu pretpostavku da je možda srce stalo. Neumorno srce, radilica danonoćna. Stade. Stade vreme. Zastade svaka duša mojih predaka i osvrnu se ka meni. Dolazim.
Dolazim ja, produžena nit svih strahova, svakog osmeha, svake sudbine, svake želje za životom i svake želje za nestankom.
Dolazim ja, gonjen u snovima, gonjen mislima na javi. Večito u znoju. Onaj koji čuje tišinu zidova i predmeta u prostoru. Onaj koji čuje prvi smeh svoje tek rođene prababe u štali, koja nema čemu drugom da se nada osim smrti, vođenom jednom iskrom: da preživi taj logor i sav užas koji oko doseže, a um pamti. Oko pamti. Srce pamti. Ja pamtim.
Onaj koji čuje poslednji ropac prababinog oca, koji u tom momentu okom gleda ka visinama, želeći u isto vreme da stopalima dotakne ono iskonsko što mati Zemlja svojim nektarima kao svoje traži. Kada se telo umiri, i crvi postaju nestrpljivi da ga okuse. Telo mirno tek samovoljno oduzetog života predatog kruški, koja će zarobiti duh i nikada mu ne dati da mirno počiva tamo gde izabrani odlaze… čak ni da luta.
Onaj koji čuje frktanje belog konja koji prati prababinog strica dok se noću pijan sa igranke vraća kroz gustu hrastovu šumu one noći kada prvi put okusi devojačke sočne pohotne usne, i zaviri pod čipkastu dugu haljinu, premetnuvši se u neke više i dublje dimenzije. Spoznade svoju moć stvaranja novoga života. Ali svaki zvuk i svako maštanje i svaka misao na tek doživljeno nestade na raskrsnici na kojoj je mladić ubio sestru bežeći od gatarinog proricanja. Jedna mladost i crna bujna kosa osedi za jedno veče. Da li je uobrazilja svaki konjski korak? Da li je privid telo u iscepanoj haljini pokapanoj krvlju?
Dolazim ja, gonjen u snovima, gonjen mislima na javi. Večito ushićen.
Onaj koji čuje radost svoga oca koji uzvikuje: „Dečak je!”
Onaj koji čuje poslednju kapljicu znoja koja pada sa maminog čela i odzvanja salom u porodilištu. Rođen sam.
Putujem u prostor u koji se ne vraćam. Idem kroz bujicu krvi u veći ambijent, u novi svet, u novi dan. Ili umirem kroz novi svetlosni otvor glavom naniže.
Živim. I želim smisao i želim da volim. Toliko više za koliko je neko moj pre mene bio uskraćen ljubavi. Tražim smisao i taman kada ga sustigoh, dogodi se ovaj san i ote mi smisao.
Kažu da sam umro. Ne znam. Moja duša sa raskovnikom u ruci otvara svaku zaključanu bravu misli, svaku nedoumicu, otvarajući opet beskraj novih prostora i pitanja, sudbina i pretpostavki.