Priča koja je ušla u širi izbor na konkursu (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti
Angelina Kostić
Poklon
Molim te. Daj mi nadu. Daj mi osmeh. Molim te. Oprosti mi. Po ko zna koji put ovako završavam Očenaš. Možda baš tu grešim. Možda ne treba da tražim, samo da molim.
A kako da ne tražim. Toliko sam čekala. Bapa se nadao, pa odustao. Možda se i on još moli.
U podrumu.
Opet sam sanjala. Nikome nisam rekla. Molitva mi se stalno vrti po glavi.
Bože, šta je uradilo ovo nevreme. Grom je prepolovio i noseću gredu, a opet, nije se sručio plafon. Bapa evo već treći dan nešto pokušava da popravi. Neće od tog posla biti ništa, moramo naći nekog veštijeg.
Ma gde je stavio onu strelicu? Neću je ni pipnuti, samo da znam gde je. Kako me boli glava.
Otkud u toj strelici žica? Deda Pera kaže da je to neki znak. A i staklo je tako debelo, on to za svoja veka nije ni video, ni čuo. A zabola se tačno usred grede. Ništa se nije upalilo, a puklo je kao deset gromova.
Toplo je ovih dana baš preko svake mere. Tako je bilo i onog leta kada sam došla. Joj, pući će mi glava.
Bilo je tako i kada sam izgubila mog… neću, rekla sam neću da se žalim. Božja volja. To mi je rekla i Ona u snu. Zašto me ovoliko boli glava. Samo da se naspavam, biće mi bolje.
Popravljali smo krov. Ima tome dosta godina. Pa da, čim je prošao Veliki rat. Tada nam je došao i Dmitar. Kako je gledao onako mrko i ćuteći radio. Nije tražio ni vode da pije. Grubor. Takvo mu je ozbiljno i prezime. Jadno dete. Da je bio sa ocem i materom, možda bi bio govorljiviji. Eee, rat je veliko zlo. A kažu da u toj Hercegovini ljudi i ne pričaju mnogo, kao mi ovde. Ravnica, zemlja rodna, laka, pa se nađe vreme i za divan. Eto, deda Perina Zora mi juče na rogalj kaže da nevreme nigde nije napravilo štetu samo kod nas. Pa i nije baš tol’ka šteta. Krtog jeste, i ta greda, ali ne popušta. Baš se svi čude.
Samo da me ova glava ne boli. Počela je baš kada je pukla greda. Evo već četvrti dan ne prestaje. Kada bih mogla da se naspavam. Plašim se da zaspim. Opet će doći. Sigurna sam. Noćas sam skočila iz kreveta, samo što nisam naglas vrisnula. Bapa me ništa ne pita, a i ne primećuje, uvek je nacvrcan. Ovo mu je dobro došlo da ima kao jed, pa zato.
Šta Ona hoće od mene?
Da li je to Sveta Petka ili Mati Božja? Liči da je Sveta Petka, onako u crnom. I nisam je videla dobro, samo je čujem. Evo i sada kao da mi je pored uha. Molitva mi je stalno na pameti. Mislim da sam je zapamtila čim mi je prvi put izrekla. Pa gde smem kazati Bapi da mora pustiti u kuću bolesne. Sišle s pameću.
Glava me sve više boli, Jooooj.
Jutros sam morala da kažem Bapi. Šesti dan ne spavam. Glava će mi eksplodirati. Ne mogu da verujem, ništa se nije bunio. Rekao je: „Ma čitaj, kada ti je rečeno! Samo nemoj da mi se tu šetaš po kući sa tom krpom na čelu, kao da si duh. Evo ti tvoja strelica!”
I Zori sam rekla. Nisam joj rekla sve, samo – da moram! Nije me zapitkivala. Da li je iz moga glasa shvatila da je to nešto drugo, a ne hir, ili je ubedilo to kako sam bila bleda od onolikog nespavanja, tek uhvatila me je za podlakticu, stegla i tiho rekla: „Ne brini, ja ću to oglasiti.”
Gledaju me i ućute, čim ih uvedu u sobu i spuste im ruku na onu strelicu. Mirni odlaze, ali dolaze svakakvi. Razjareni, vezani. Pročulo se. Dolaze sa svih krajeva. Ja sam, nekako, smirena. Nisam se bojala da budem sama sa njima ni prvog dana.
Ona mi nije posle dolazila u san. Samo kada je prvog trebalo da mi dovedu. Rekla mi je da ne smem ništa da uzmem, a na novac ne smem ni da pomislim.
Donosili su Bapi. Videli su da voli da popije, pa onda donesu u korpe kao pozdrav neki mezetluk i neko piće. Ljutila sam se na njega zašto to uzima, ali sam se i plašila da se ne naljuti i zabrani mi da ih primam. Ja onu glavobolju ne bih više mogla da trpim.
Na kraju mu je piće presudilo. Bilo je vreme na kišu. Vreo, letnji dan. U podne, po jari, doveli su momka – vezanog. Muka ih je naterala. Otimao se i, uz vrisku, drmao kola. Konji su se uznemirili, svi su vikali, narod je izašao na sokak. Jedva su ga savladali i uneli u sobu. Srećom, bila je zamračena i prohladna. Stavila sam mu strelicu u ruku. Čitala sam mu tiho molitvu. On se ućutao. Smirio se.
Kada je kretao, nije hteo da otvori šaku. Izvela sam ga iz sobe i polako mu govorila da mi vrati strelicu. Dešavalo se to i ranije. Poslušali bi me. I on bi.
Nisam videla da je Bapa ispred njega. Da li se uplašio za mene, pa je bio kod vrata da čuje i uleti ako me napadne, ili je… Sudbina. Pijan. Kao nikada. Istrgao je strelicu momku iz ruke, da ovaj nije ni shvatio šta mu se dešava. Otac ga je brzo izveo iz dvorišta, a Bapa je, uz psovke, otrčao do drvljenika.
Stavio je strelicu i zamahnuo sekirom po njoj. Nisam stigla ni da viknem. Dotrčala sam. Strelica je bila samo okrnjena, a Bapa me je gledao razrogačeno i govorio nešto nerazumljivo – ba-ba-ba-ba.
Mislili smo da je od pića. Da će se otrezniti. Da je mali šlog. Da će proći… Do kraja, samo je to izgovarao. Šta mu se desilo, nije mogao da nam kaže.
Noćas mi je ponovo došla u san. Rekla mi je da se spremam, polako, za put. Dala mi je zadatak da izaberem neku od sestrinih unuka i da joj predam strelicu i molitvu. Svoje dece nemam.
Nisam se uplašila. Naživela sam se. Naradila. Ima ko da nastavi. Dmitar je dobar momak. I dalje je tih, skoro da i ne govori, ali ćuteći radi, sagnute glave, neumorno. Jak je kao hercegovački kamen. Od njegovih niko se nije javio. Mi se još nadamo. Kaže da je imao mlađeg strica i da je i on sa njima bio u zbegu. Možda će se naći. To mi je velika želja. I da ga oženim. Lenka ga zagleda. I ona je onako ozbiljna, ćutljiva i visoka, baš za njega.
Razgovarala sam sa sve tri. Nijedna neće. Počinje ponovo da me boli glava.
Ponovo sam je sanjala. Samo me je gledala i kao da je pitala dokle da čeka. Glava ne prestaje. Mrzovoljna sam, neispavana. Ne znam šta da radim. Plašim se da zaspim. Iscrpljena sam. Samo ćutim. Čekam.
Ivanka je ušla sinoć u sobu i rekla: „Daj mi je.” Dala sam joj strelicu i iščitala molitvu. Ništa nije rekla, samo me je pomilovala. Zaspala sam.
Javila mi se opet. Rekla je – sutra. Okupala sam se. Obukla ono što sam davno spremila. Stavila na glavu crnu maramu od muslina. Legla i prekrstila ruke. Otišla sam.
Ivanka nikome nije rekla za strelicu i nikoga nije primala. Udala se. Rodila se devojčica. Nesposobna.
Dmitar se oženio. Lenka je tri puta bila trudna. Živeli su, ćutke, bez dece. Lenku je onda odneo rak. Posle mu je došla Draginja. I ona je sa zbegom stigla do bratove sobe i tu probdela mladost. Bila je tiha, a govorljiva. Sve šapatom je pričala te čudne priče. I ovu.
Javio im se Rada, bratov sin. Dmitrovo je srce mirno.
Gredu nisu menjali, samo su je ojačavali i u hladnim zimskim večerima, dok su uz sveću večeravali, pogledali su senku koju je na tavanici pravio titravi trag svetlosti.
Liči na…
Molim te,
oprosti mi…