Nagrađena priča na konkursu (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti
Specijalna nagrada
Mirjana Novakov
Naisina čarolija
Urien je vodio svoje pleme Skordiscija kroz ravnicu, za koju priče kazuju da je nekada bilo more. Godine prolaze, a on ne nalazi mesto na zemlji gde bi se zaustavio i sagradio grad za svoj narod. Sin, Kerdik, već petu godinu ima, uz njega raste i osvaja nova prostranstva u želji da nađe dom. Majku ne pamti. Svoj život mu je darivala. A on, Kerdik, dečačić, veruje svom ocu Urienu da će mu, kada pronađu pravo mesto za život, bogovi vratiti majku.
Napuštaju zeleno prostranstvo i streme ka brdovitim krajevima. Prolaze meseci, Urien ne nalazi mir u duši, ne nalazi dom gde bi mu sin odrastao u odvažnog ratnika kakav je on, a u srcu zna da je blizu svog sna. Druid Fingel, gledajući u utrobu lasice, rekao mu je da će ubrzo pronaći to što traži.
Zora je počela da rudi. Najednom sunce je obasjalo blistavu reku, koja je krivudala kroz zelenu kotlinu, iznad koje su se podizale planine. Oseti kao da mu je srce zastalo.
– Ovo sam tražio – reče Urien sebi u riđu bradu – ovde ću dignuti grad. – Ode do Fingela, druida, da ga pita za savet.
Fingel mudro gladi svoju sedu bradu, pušta kolutove dima i prati ih kako se rasturaju, dok ponovo ne povuče svoju lulu i napravi novi kolut, dok još stari u potpunosti ne iščezne. – Bogovi će biti zadovoljni ako ovde nastaniš svoje pleme – reče Urienu – ali imaćeš ti velike muke da odbraniš svoj grad na ovoj lepoti. Svi će želeti da ga osvoje.
– Toga se ne bojim, uz mene je Veteris, moj bog rata, a i Viridos će mi pomoći da mi dom opstane u ovom zelenilu, jer on u njemu živi.
Stari druid ispust tri kolutića jedan za drugim i ne reče ništa.
Kroz par meseci izdigao se keltski grad sa svojim kućama, centralnim trgom, žrtvenikom. Počeo je život bez selidbe, borbe, ratovanja i krvi.
Kerdik je očekivao da mu bogovi vrate majku.
Najednom, okolna plemena počeše da napadaju Urienovo utočište. On ga je junački branio, ali posle svakog napada šteta je bila velika i krenuo bi da iznova gradi. Reči druida su se ostvarivale. Nije odustajao. Branio je ovo mesto i nije hteo da se povlači. Jedne večeri vide svog sina kako se na oltaru moli bogovima da zaustave napade, da bi imao mirni dom i da bi mu se majka vratila iz senke mrtvih. Urien kleknu pored sina i iz sveg glasa zagrme: – Ooo, moćni Belenuse, ti što nam daješ svetlost i sjaj sunca, ti što vidaš moje ratničke rane, znam da te nisam dostojan, molim te iz same dubine duše, pomozi mi da moj grad, moj dom, ostane na ovoj blistavoj reci, na ovom zelenilu i zaštiti ga! – Iznad oltara podiže se magla i ču se glas: – Poslaću ti rečne vile, koje će da ti pomognu.
Tako i bi. Što bi neprijatelj danju porušio, vile su noću izgradile. Urien reče sebi:
– Reku ću nazvati Vilina reka – Naisa, a grad Vilin grad – Navisos.
I prestaše okolna plemena da napadaju Navisos. On posta divan miran grad u dolini blistave Naise. Samo je Kerdikovo srce nosilo tugu.
Jedne večeri dečak siđe do reke i poče da plače. Iz reke se pojavi prelepa bela vila duge zlatne kose do pojasa, u beloj raskošnoj haljini od vode i upita ga zašto plače. Kerdik se uplaši na trnutak, al’ kada vide taj sjaj u blistavim plavim očima, i osmeh na tom prozračnom licu, umiri se i upita je: – Ko si ti?
– Ja sam Naisa, rečna vila, koja brani tvoj dom, ona koja je bacila čaroliju da ne može niko da osvoji Navisos dok ti ne stasaš u moćnog ratnika, ona koja te brani i čuva od aveta i tamnih sila i koja živi u ovoj reci.
Njen glas je bio kao žubor vode, Kerdika obli toplina i sa još suznim očima upita je: – Možeš li da mi vratiš moju majku, bar da je vidim; da vidim kako izgleda?
– Moje čarolije jesu jake, ali ne toliko. Ne mogu da ti je vratim, ali ću moći u noći punog meseca da je dovedem ovde na reku da sa njom provedeš vreme do zore. O tome niko ne sme nikada da sazna. – Kerdik radosnog srca obeća da neće nikada nikome reći.
Naisa je ispunila svoje obećanje. Svakog punog meseca dečak bi sedeo na obali Naise u naručju svoje majke, dok je vila Naisa čuvala stražu. Godine su prolazile, Kerdik stasa u moćnog ratnika iz plemena Skordiscija, požele da osvaja nove prostore, da dođe do mora, jer mu je srce govorilo da ga tamo čeka njegova sudbina.
Jedne večeri punog meseca sedeo je sa majkom na obali. Bio je tužan, jer je izneverio oca, kome sve ove godine nije rekao da viđa majku, a znao je da i taj stari ratnik pati za svojom umrlom ljubom, a sada i majku napušta jer ima svoj san.
Pročitala mu je tugu u srcu i rekla da ne brine. Dovoljno je odrastao i ne treba da oseća bilo kakvu krivicu, već da ide za svojim snom. Kerdik je osetio kao da mu je kamen sa srca upao u Naisu. A Naisa, ta prelepa vila, podiže desni dlan prema usnama, dunu u njega i poprska kapljicama vode Kerdika. On oseti čaroliju na sebi, više nije bilo tuge na srcu, više nije bilo tereta na duši, podiže dlan da mahne vili, ali sunce već poče da isijava i ona nesta u blistavoj vodi reke, kao i njegova majka.
Pribi koplje uz sebe i zateže pojas sa mačem okačenim o njega, okrenu se i krenu uz reku, dole negde prema jugu, prema moru, gde ga je čekala njegova priča, njegova sudbina.
Prolaze godine, prolaze vekovi, reka Naisa teče i dalje kroz Navisos. Oboje nose priče mnogih naroda, mnogih ratnika, koji su se tu zaustavljali i želeli da imaju svoj dom.
I ja imam svoju priču, priču o mom gradu Nišu, o mojoj reci Nišavi i o vili Naisi, jer ja sam njen vilenjak, a o tome drugi put…
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti.