Nagrađena priča na konkursu „Strogo poverljivo” iz prošlosti Srbije 2023. godine
Vasilisa Ilinčić
Kuća strave i užasa
Jezivo je koliko je blizu, a opet, kad stigneš, čini se da je potpuno na (drugom) kraju svijeta. Nemam osjećaj za vrijeme. Sati provedeni u vožnji na poslednjem sjedištu zagušljivog kombija naprosto su opijeni golim strahom, u kojem se svaki tren čini kao vječnost, a vječnost kao milisekunda. Mada, još je dan, ne bi trebalo da je predaleko. Uostalom, kao da je bitno. Osjećam siluetu kako mi se približava. Neki nedefinisani nemir najednom počinje da prožima ovaj skučeni, zadimljeni prostor. Sredovječni muškarac grubog i dugačkog koraka mi prilazi i strijelja sitnim, blago iskošenim očima. Ne prolazi me jeza, pogled nije hladnokrvan i životinjski, kakav bi, u ovoj situaciji otmičara i zatočenika, trebalo da bude. Iz ovih očiju isijava mržnja i neka potreba za tuđom mukom, za iživljavanjem. Shvatio sam da treba da ustanem i izađem kao i ostali. Vreo junski vazduh zapljusnuo mi je lice i na tren sam skoro pa vizualizovao dom. Dom… Mjesecima unazad sam se pitao da li je to od ovog kobnog proljeća postalo samo iluzija. Da li su zaista crne gvozdene ptice što su s kraja marta doletjele umjesto slavuja i proljećnu pjesmu zamijenile smrću bile najgore što je moglo da se dogodi? Eto, nije prošlo ni desetak dana kako je nebo nad Prištinom mirno i vedro, bez olujnih naleta u kojima bi nam kao kiša padao osiromašeni dah satanista, cinizmom i besramnošću zamaskiranih u milosrdne anđele. S približavanjem Vidovdana, ja sam vjerovao i u dolazak boljih dana, misleći da gore ne može, ali, dok gledam podmukle oči otmičara, shvatam da može. I da će biti gore.
„Gdje nas vode, znaš li?”, uplašeno je pitao neko. Okrenuo sam se i ugledao koju godinu starijeg momka, preblijedjelog i skamenjenog lica. Slijegnuh ramenima, znajući da nijedna riječ ne bi mogla da ublaži situaciju. I ostali su išli tako, zagledani u jednu tačku, teških koraka, kao da su neko tehnološko čudo, ili u najmanju ruku vrlo vješto omađijani. Bilo nas je desetak, posve različitih godina i, vjerovatno, sa različitih djelova Kosova. Nikog nisam poznavao. Na minut smo stali, jer je vođi ove jezive kolone prišao neki posve ćelav čovjek sa naočarima tananog okvira, dajući mu neku bijelu kutiju. Jedan dobi kutiju i ode, a drugi preuze njegovo mjesto na čelu i povede nas još više uzbrdo. Usled olistalog grmlja kakvog je ovdje bilo na pretek, uočio sam kako se nešto gore izdvaja upadljivo žutom nijansom. Ne znam zašto, ali čim sam to zapazio, mojim venama prostrujao je neprirodno hladan mlaz krvi. A kako je to žutilo postajalo veće, tako je i krv postajala hladnija.
„Ono je neki zid, nekakva kuća, čini mi se”, opet mi se obratio momak od maloprije. Vjerovatno je i on osjetio sablast iz te žute boje. Pokušavao je da pričom prekrati vrijeme. Čudno, u ovakvim situacijama logičnije bi bilo da pokušava da ga produži… Žuta zidina postajala je sve veća, dok naposlijetku nismo stigli bukvalno do samih vrata. Mada je na prvi pogled obično starinsko domaćinstvo, ovo strahom obasuto zdanje isijavalo je nečim monstruoznim, nečim što sam dosad gledao samo u onim ratnim filmovima. Možda i gore od toga. Daleko je to od domaćinstva. Ćelavi (ne)čovjek koji je preuzeo usmjeravanje kolone odjednom nas je postrojio i počeo pažljivo da posmatra. Izražene jagodice, debele obrve i uređeni brkovi koji su zaokruživali usne i padali do brade pod neobično preciznim uglom od šezdeset stepeni davali su prilici ispred nas još sablasniji izgled. Zaškripila su vrata i na njima se pojavila uniformisana gromada od cijela dva metra, a dvorištem se proširio odvratan miris, gdje je zasigurno bilo mješavine i krvi, i infuzije, i onog bolničkog užasa. Krajičkom oka pokušah da osmotrim lice osobe na vratima, a imao sam šta i da vidim. Led u žilama, koji sam osjećao penjući se, bio je topao kao pijesak u Sahari u poređenju s ovim sad. On je. Ćelavko i gromada počeše da se tiho domunđavaju, a onda ova krupna spodoba odvede sa sobom otprilike polovinu ljudi iz kolone, sa njima i momka koji mi je postavljao pitanja, a nas beskosi brko uvede u kuću. Unutra je tek počeo horor. Na podovima je bilo ostataka krvi, a neki kavkasoliki ljudi trčali su od jedne do druge sobe. Najednom sam samo čuo nekoliko pucanja. Zvuk je dopirao sa spoljašnje strane. Da li to i nas čeka? Ili nešto mnogo gore… Ostaje mi samo da se molim, a dotada, biću najvjerovatnije skučen u majušnom dijelu zamračene prostorije gdje su nas smjestili, bolje rečeno, natrpali. Dvadesetak nas je bilo sigurno, a tamnica nije bila veća od prosječnog kupatila. Nekako sam se dograbio ćoška i zgučio se kao dijete. Neki čovjek je dopuzio do mene i počeo neku neobaveznu priču. Po načinu na koji je naglašavao neke riječi, bilo je vidno da je Goranac.
„Ne pitaj, ovdje sam tek nekoliko dana. Na moju nesreću, razumijem albanski, jer su mi prve komšije Albanci. Nisi svjestan šta rade i šta planiraju. Ispitivali su nas jesmo li dobro, da li su nas tukli, a potom neke vodili iza. Čuo sam da pominju neke bubrege, kao i neka engleska imena. Vidio sam i neku nosatu spodobu, mislim da je rođak nekog od ovih uniformisanih, pominjao je čak i turski”, govorio mi je, od straha fiksirajući tačku ispred sebe. Mučno naslonih čelo uz zid i u tome mi misao pade na kuću, na roditelje i na brata. Znao sam da me traže. Mada mi niko nije vjerovao, osjećao sam svaku suzu svoje majke. Neki nedefinisani fizički dodir sa sada dalekim bližnjima zasigurno je postojao. Davao mi je neku, mogu slobodno reći, nadljudsku snagu. Apsurdno, kao da ću ih ikad više vidjeti…
Dani su prolazili, a nas su počeli svakodnevno da vode na neka ispitivanja. Neko bi pomislio pretrgoše se od brige za zdravlje. U kasno veče uzimali su po nekolicinu iz sobe. I posle su se čuli samo krici, a u neko gluvo doba nešto nalik avionu. Bilo me je strah i da razmišljam o svemu. Neka bude volja božja. Tu i tamo samo sam se prisjećao predivne trave Krstopolja, dugih šetnji u toplom proljećnom predvečerju, snjegovitih vrhova Šare, a ponajviše nekih svakodnevnih stvari. Tada je izgledalo kao da sam u trećoj deceniji života upao u kolotečinu. Čeznuo sam za nekim uzbuđenjem, promjenom, ma za čim sve ne… Tako je to, kad je čovjeku sve potaman, umije da fantazira o filmskim peripetijama i dramskim zapletima, ali kad moćnici odlučuju o njegovoj sudbini, ima samo jednu želju – da produži sebi postojanje, jer odavno više ne živi. U vrelo vidovdansko veče odveli su mene i ovog Goranca, koji mi je bio tu za neke obične razgovore o prošlosti. Normalnim ljudima jedina izvjesnost je sadašnjost, a zatvorenicima u Kući strave i užasa, prošlost. Mislio sam da ću poživjeti još koji dan, ali eto, život sam izgubio na izdisaju 28. juna 1999. u ozloglašenoj sobi zataškanog i sakrivenog logora. Nisam preminuo kao što Srbi umiru na Vidovdan. Moja smrt nije bila slavna i idealistička, opravdana rodoljubljem, junaštvom i čojstvom. Usmrtila me je strahotna, neopisiva bol na operacionoj poluležećoj stolici. Moje srce možda danas kuca unutar praznih grudi nekog velemoćnika, ali duša mi je svjetlosnim godinama daleko od toga. Čeka da selektivna pravda kolonijalnog društva nekad bez zapadnoevropskog cinizma uzme u obzir torturu mog naroda, ovaj tajni plan filozofa iz pakla, što o mudrosti nije znao ništa. A dotad živjeću u nematerijalnom obliku, čuvati svoju zemlju od milosrdnih anđela i postarati da sjećanje na tu kobnu kuću ne izblijedi. I da bijela farba neće sprati žutilo, niti će kojekakvi izgovori o krečenju kuće pred svadbu ili porođaju u ozloglašenoj mučiteljskoj sobi usporiti cunami istine koji je počeo da nabujava. I samo čeka pravi trenutak da veličanstvenom snagom udari o tlo i rasprši se unedogled.
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi „Strogo poverljivo” iz prošlosti Srbije.
