Nagrađena priča na konkursu Srbija na razmeđi vekova 2022. godine
Petar Lejić
Ko hoće da živi, nek mre!
U gluvo doba majske noći uvijene u oblake i crne kao zift, a opet tople i blage kao sjećanje na čaj od kamilice koji mu je majka pripravljala svako jutro prije nego što je kao dječak ustajao u cik zore da bi objedovao i potom čuvao ovce u rodnom Miljevcu, mladi Bogdan, pred kojim je bio život, sijevao je očima kao kakav razulareni gradski mačor vrebajući rijetke neoprezne miševe. U Beogradu ni miševi nisu bili neoprezni u godinama vlade Obrenovića. U sokaku garavom kao hercegovačka kubura đeda Radivoja mladić poput Bogdana nije imao šta da traži. Pa ipak, iza jednog hrasta pokrenu se ono što se do prije samo nekoliko trenutaka činjaše kao oborena grana.
– Pst! Ovamo! – dobaci prilika iz sjene.
Nije mladiću s juga trebalo mnogo da shvati ovaj mig i time rasprši predrasude čovjeka iz sjenke koji ga je već neko vrijeme mjerkao, očekujući tupog hercegovačkog polusnoba iz doktorske porodice kome bi bila potrebna vječnost da ga primijeti.
– Vidio sam ja, vas, ranije, ali nisam znao jesmo li svoji – prošaputa Bogdan, prilazeći podozrivo čovjeku ispod široke krošnje.
– Nemamo puno vremena, već nas čekaju dole – odvrati ovaj, ne reagujući na mladićevu opasku.
To „dole” je bilo samo dvije ulice niže, tamo gdje se okupljala grupa nezadovoljnih aktivista, umirovljenih, ali i potencijalnih ratnika, a najzad, i skup intelektualaca. Bogdan se plašio odbijanja, što zbog svoje mladosti, što zbog toga što mu je čitav rod bivao otuđen i odbijen na različite načine, ali se ipak vazda podizaše kao šupaljka iz kršnog krečnjaka njegove rodne grude, gdje je doskora ovce izvodio na padinu. Na kraju krajeva, stric, koji je bio ugledni beogradski doktor, i sredio je da ga ova fina družba primi i sasluša njegove planove iako se njegov otac bunio protiv takvih aktivnosti, držeći da bi mu još knjiga više pomoglo od još istomišljenika u političkim pogledima. Njegov otac je već iskusio šta znači puščano zrno i rat kad je Bogdanov djed, starina u šezdesetim godinama, dizao bune po Hercegovini, paleći nove vatre tako što je raspirivao vijekovima tinjajući žar.
Međutim, ni sva ta iskustva, koja su Bogdanovoj materi, ali i ostatku ženske porodice donosila samo brige i nevolje, nisu bila dovoljna da odvrate mladića da se okuša na najvećoj zavjereničkoj sceni i uradi nešto konkretno da se dušmanin protjera sa srpske zemlje jednom zasvagda. Upravo ta strast mu je bila vodič da dođe u Beograd i svoju sreću i planove okuša sa grupom poštovanih neznanaca za koje je do ove večeri samo čuo od drugih. Neko bi se pitao zašto bi mu bilo potrebno društvo neznanaca, pa još iz Beograda, kada su Žerajiće oni najrođeniji iz Cuca izdali. Zašto, kad se i kralj Milan prethodno odrekao svega s druge strane Drine da bi zauzvrat dobio namješteni osmijeh Austrougara i blago tapšanje po ramenu kao ker kad konačno shvati da treba da ti donese na noge štap koji si mu bacio što dalje u polje?
Bogdanovi su bili izdani kao i mnogi drugi Srbi – na ovaj ili na onaj način. Postaše Žerajići zbog vrelog temperamenta, nisu željeli da pognu glavu ni kad je velika sila bila naspram njih. Prodaše ih njihovi najrođeniji od iste krvi, Krivokapići iz Cuca u Crnoj Gori, jer nisu htjeli da brane Bogdanovog čukundjeda od Turaka kad je proburazio njihovu trojicu, ne dajući ćerku. Izvadio je kuburu i sablju, prvog upucao, a drugu dvojicu posjekao. Znali su da je odmazda iza brda i umjesto da ih ostatak porodice pomogne, pojedini ustuknuše, na šta Bogdanov čukundjed povika da nema žeravice i krvi nakon toliko vjekova osim u njegovoj kući, kući žerajića, od čega im na kraju, od kuće, zemlje i prezimena Krivokapić, osta samo ono Žerajić da ih znaju svi.
Znajući da tu nisu više smjeli čekati noć, cijela kuća s njih dvadeset i sedam članova okupila se i prebjegla u Hercegovinu. I sve to samo da bi ih potom prodao i srpski kralj Milan, koji ih se kao i svih ostalih Srba van tadašnje Srbije odrekao zarad priznanja njegove krune kod mrskih Austrougara. Bogdan je često proklinjao izdaju kao najnižu vrstu pada jednog čovjeka, porodice, pa i naroda, te je upravo zato odlučio da se od izdajnika udalji na sigurnu razdaljinu i sreću potraži pod neprijateljskim skutima. Vodio se vjekovnom krilaticom da je neprijatelja potrebno upoznati kako bi ga pobijedio, ali i time da prijatelja treba držati blizu, a neprijatelja još bliže. Znao je Bogdan da će mu iskustvo sa odsjeka pravnih nauka zagrebačkog sveučilišta, gdje je bio okružen ponajmanje svojima, dobro doći, ali da mu neće donijeti sreću kakvoj se nadao, to još nije mogao da nasluti jer je bio tek na početku studija. I ne samo da mu nije donijelo sreću već je još i uvidio koliko je veliki jaz između dva bratska naroda zahvaljujući papinom pružanju pipaka od Zagreba ka Bosni, od Zagreba ka Hercegovini, od Zagreba ka Crnoj Gori.
– Da li su svi tu? – upita Bogdan.
Tamna prilika savršeno obrijane brade ga samo presječe pogledom koji kao da je govorio da treba da ućuti dok ne stignu. Mladić je shvatio značenje i zaćutao, praveći se kao da ga trema nije ni najmanje doticala.
Nije prošlo nekoliko trenutaka, a ovaj što ga je dočekao blago se nakašlja i spusti ruku sklopljenih prstiju, dlanom okrenutim ka dole, kao znak da mladić treba da stane, što Bogdan u trenutku nije ni primijetio, tek ga obrijani u treptaju oka naglo ščepa koščatim prstima za rukav sakoa i zaustavi. Bogdanu je srce naglo zalupalo, dijelom zbog iznenadnog stajanja, a dijelom zbog toga što je postao svjestan da nije znao ni ime svog vođe. Sada je već bilo kasno za bilo kakva pitanja.
Vrata nekakve niske straćare otvorila su se iznutra. Izvana, taj kućerak je više podsjećao na nekakvu šupu ili radionicu nekog kazandžije, ali po ulasku se Bogdan osvrnuo jednom-dvaput oko sebe, da bi ubrzo shvatio da to ni izbliza nije bila šupa ili radionica, kako se činilo na prvu. Mjesto je bilo obasjano s nekoliko fenjera i izgledalo je više kao neka ilegalna kockarnica, budući da je po stolovima unutra stajalo nekoliko razbacanih špilova karata, ali i dvije vrećice duvana, od kojih je jedna bila načeta.
– Dakle, to je taj novi kog si mi obećao, Tankosiću – progovorio je stameni brkajlija iz ugla, čiji lik se jedva nazirao u polutami slabo osvjetljenje prostorije. Bio je vjerovatno nekoliko godina stariji od Bogdana, ali je izgledao mrko i strogo, da je Bogdan skoro zažalio jer je pomislio da on može da utiče na bilo šta.
– Ajde, mani me sad pametovanja, Dragutine! – dobaci drugi brkajlija, vižljav, kose masne da se presijavala na slabašnom svjetlu smrdljive prostorije u koju je svjež vazduh ulazio vjerovatno samo kada bi neko ulazio ili izlazio odatle. Bogdan zaključi da to mora da je njegova veza, Tankosić. Stric je lično pričao s njim budući da se brinuo o njegovom u posljednje vrijeme bolešljivom ocu.
– Izvinite ako kasnim, nisam baš vičan beogradskim ulicama – započe Bogdan, pa doda – ali vaš prijatelj me pronašao u pravo vrijeme i, evo, doveo.
– Dobro, dobro, pusti sad to. Nego, reci ti nama na koji način ti možeš da doprineseš borbi? – ubaci se Tankosić, gledajući Bogdana pravo u oči.
– Da li si ikada rukovao pištoljem ili, još bolje, da li si se borio negde?
Bogdan se malo brecnu jer nije očekivao ovakav razgovor ovako brzo.
– Pa, znate kako, ja jesam, doduše, ne mnogo, pucao na lisice i vukove koje su mi vijale stado koje sam čuvao još kao dječak u Miljevcu – izusti Bogdan napokon, ali u istom trenutku svi ozbiljni likovi iz prostorije prasnuše u pomalo ironičan smijeh.
– I šta, ovaj planira da ganja Austrougare kao lisice sa sve dedinom kuburom?! – preneraženo će onaj prvi iz sjene.
– Ne, ne, vi mene sigurno niste shvatili, ja sam samo učitelj, krenuo sam na prava u Zagrebu – branio se Bogdan. – Ja sam tu da podržim vaše planove, da vam izvijestim kuda i kada se kreću Austrougari, da vam doturim informacije i da zajedno radimo na oslobođenju naših zemalja!
Bio je Bogdan već nešto slobodniji iako mu je strah prethodno bio podvezao jezik.
– Znači, ti osim što prašiš lisice, još si i student? Ni manje, ni više, nego baš u Zagrebu? Krasno! – procijedi Tankosić ironično.
– Izgleda da mi tvoj stric i nije baš sve rekao. Otkud da znamo da nisi poslan sa druge strane… – cijedio je Tankosić više sebi u bradu nego što je zaista pričao Bogdanu ili bilo kome u centrali.
– Vidi, mali, biću iskren s tobom pošto mi je tvoj stric veoma mnogo pomogao. Imamo mi i špijune i veze po toj tvojoj Bosni i Hercegovini. Nama treba neko spreman na sve i u svako doba. Mi moramo neprijateljima da pokažemo da nismo pali i da je samo pitanje vremena kada ćemo da se dignemo u punom sjaju, znaš? Nego, reci ti nama, da li možeš ili ne možeš da pucaš ako se nađeš u prilici? Nama su potrebni pametni, ali i oružano spremni ljudi – sipao je kao iz topa ovaj krupni brko i niko se nije usudio da ga prekine, pa makar i na trenutak.
U magnovenju stida i neprijatnosti Bogdan samo potvrdno klimnu glavom, ne usuđujući se da prozbori ijednu više.
Tankosić je i dalje blijedo i odsutno gledao, dok se Dragutin okrenu zdepastom čovjeku u nekim kasnim dvadesetima i reče:
– Slavkoviću, deder upiši ga tamo u rokovnik, šaljite ga na obuku u onaj Tankosićev zbor u Zemunu!
– Razumem! – odgovori ovaj i skliznu ponovo u tamu pozadine prostorije koja je zjapila kao kakva ogromna čeljust nekog čudovišta što je prijetilo da će da ih proždre već koliko u narednom trenutku.
* * *
Prvi hitac, drugi… Nijedan nije pogodio metu, stari je i dalje živ.
U narednih nekoliko milisekundi Bogdan je pogledao cijeli svoj kratki život i pomislio na toplu šoljicu čaja od kamilice koju više nikada neće popiti.
Pomislio je na majku i na sve što će sada da se desi s njom i ocem.
Pomislio je na svu srpsku braću kojima je dugovao taj pogodak, a taj hitac, njegov posljednji, završiće u njegovoj glavi, rasipajući strast i njegove ideje u topao vazduh Sarajeva. Ideje će opstati.
Mrak.
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi Srbija na razmeđi vekova.