Nagrađena priča na konkursu Srbija na razmeđi vekova 2022. godine
Dušan Milijić
Knjiga iz 1912. godine
Spazim kod uličnog prodavca knjiga jedno izdanje staro preko sto godina. Njegoševe pesme. Odlično, baš treba da pišem seminarski rad o pesmi „Noć skuplja vijeka”.
Pogledam sadržaj, eto je na 185. strani. Kupujem, iako sam u biblioteci već našao neke novije zbirke. Kucam, citiram, navodim literaturu, smišljam i neke svoje zaključke, ali nešto mi se ne uklapa.
Svuda piše da je pesmu „Noć skuplja vijeka” otkrio Pavle Popović u Javnoj biblioteci u Petrogradu i da je, na osnovu Popovićevog prepisa, pesma prvi put objavljena u sarajevskom časopisu „Bosanska vila” 1913. godine. A zbirka koju sam kupio odštampana je 1912. godine.
Opet proveravam da se nisam prevario, ali nisam – zaista je u njoj „Noć skuplja vijeka”, baš na osnovu prepisa Pavla Popovića, tako je naveo… Ko je naveo? Gledam naslovnu stranu. Piše da je zbirku priredio Milan Rešetar. Ko je on? Tražim po internetu.
Filolog rođen u Dubrovniku, Srbin katoličke vere, priredio deset izdanja „Gorskog vijenca”, predavao slavistiku u Beču, potom u Zagrebu, umro u Firenci.
Setim se, spominjao ga je profesor Maksimović na svojim predavanjima. To me je podsetilo da pogledam i Maksimovićev ogled o susretima Matije Bana s Njegošem, možda i tamo pronađem nešto što će mi biti od koristi. Ne mogu a da se ne nasmejem kad pročitam da je ime Matije Bana relativno malo poznato uprkos tome što je poslužilo za naziv – beogradskog naselja. Pominje se u Maksimovićem ogledu i „Noć skuplja vijeka”, piše da je Ban mislio kako je dotična pesma zauvek uništena, no da je ipak pronađena i objavljena – 1913. godine.
Da nije zbirka iz 1912. neko apokrifno izdanje, pa da je zato svi preskaču?
Pretražujem dalje. Najzad spazim. Jedino u studiji profesora Marojevića stoji kako je pesma prvi put objavljena 1912, pa sledi tačan naziv zbirke. Upoređujem, sve je dosledno navedeno.
Ne časim ni časa, šaljem profesoru Marojeviću poruku preko mejl adrese koja piše u fusnoti ispod imena autora teksta.
Uskoro je stigao odgovor:
Poštovani kolega,
Najprije Vam moram odati priznanje jer ste jedan od rijetkih koji je zapazio nedosljednost koja se provlači već skoro sto godina. Da biste jasnije sagledali kako je došlo do toga da prvo objavljivanje Njegoševe „pjesme nad pjesmama” bude potpuno zanemareno, šaljem Vam prepis jednog pisma što sam pronašao u zaostavštini profesora Radovana Lalića, na čije ste ime naišli ako ste u rukama imali kritičko izdanje Njegoševih pjesama. Pismo nije potpisano, iz razloga koji će Vam sigurno biti jasni kad ga u cjelini pročitate:
Druže Laliću,
Već se godinama, u svakom novom izdanju pesama Petra Drugog Petrovića Njegoša koje vi priređujete, počev od 1953, provlači jedan pogrešan podatak: da je pesma „Noć skuplja vijeka” prvi put odštampana 1913, u časopisu „Bosanska vila”. Da li je moguće da dotičnu pesmu niste zapazili u zbirci Njegoševih pesama koju je priredio Milan Rešetar, a koja je objavljena 1912. godine? Ovu ste zbirku svakako videli jer je ionako više puta pominjete u komentarima, ali ne i uz pesmu „Noć skuplja vijeka”, čime niste toliko naudili Njegošu koliko ste naudili Milanu Rešetaru, vrsnom filologu čije se ime i delo ionako sve manje pominju kako godine odmiču. Ipak, Vi niste prvi koji je napravio ovu grešku. Siguran sam da ste se, pripremajući svoje prvo izdanje Njegoševih pesama, služili izdanjem koje je 1935. priredio Danilo Vušović, moj prijatelj i ispisnik, inače vrsni, ali nažalost, prerano preminuli filolog. I on je za pesmu „Noć skuplja vijeka” naveo da je prvi put objavljena u „Bosanskoj vili” 1913. godine. Ubrzo je, međutim, dobio pismo napisano rukom Milana Rešetara. To pismo još čuvam, a našao sam ga među hartijama u Vušovićevoj radnoj sobi. Prepisujem ceo tekst:
Mladi kolega Vušoviću,
Uz priznanje na marljivom uređivanju cjelokupnijeh Njegoševijeh djela, koja su i ovdje, u Zagrebu, sasvijem dobro primljena onako kako su, vjerujem, primljena u Biogradu i svugdje u jugoslavenskijem krajevima, moram Vam skrenuti pažnju na jednu grešku, tim prije što sam joj i osobno pridonio. U svojemu izdanju Njegoševijeh djela 1927. naveo sam da je prijepis pjesme „Noć skuplja vijeka” načinio u Petrogradu gospodin Pavle Popović, sa hartije što je našao u arhivu Jegora Petroviča Kovaljevskoga, te da je pjesmu Popović i objavio u „Bosanskoj vili” za 1913. godinu. I to jeste tačno, tako se odista desilo. Međutim, ja nigdje nijesam rekao da je pjesma tada prvi put naštampana. A Vi ste, naprotiv, u svojemu izdanju naveli da je to bilo njezino prvo štampanje. Prvi je put, međutim, pjesma objavljena u zborniku Njegoševijeh pjesama 1912, u izdanju Srpske književne zadruge. Da biste vidjeli kako je došlo do toga, navodim Vam ovdje pismo što mi je gospodin Popović, zajedno sa svojijem prijepisom pjesme, poslao u Beč, gdje sam tada živio:
Dragi Milane,
Veoma mi je drago što si prihvatio moj predlog da urediš Zadrugino izdanje sabranih pesama Petra Drugog Njegoša. Kao što i sâm znaš, odavno se nagađa da je od vladike morala ostati i neka ljubavna pesma. Baveći se u Petrogradu i pretražujući arhive u Imperatorskoj javnoj biblioteci, naišao sam na rukopise diplomate J. P. Kovaljevskoga, koji je boravio u Crnoj Gori za vladičina života, a i docnije, o čemu je i pisao u svojim putopisima. Na jednoj hartiji nađoh Njegoševu pesmu naslovljenu kao „Noć skuplja vijeka”. Iako sam siguran da rukopis nije vladičin, ovo bi zaista mogla biti ljubavna pesma što je u svojim sećanjima spominjahu Vuk Vrčević, Milorad Medaković i Matija Ban. Jedan prepis pesme već sam poslao u Sarajevo gospodinu Nikoli Kašikoviću, da preštampa za novi broj „Bosanske vile”, a drugi prepis šaljem tebi i dajem ti odrešene ruke da prirediš onako kako budeš priredio i ostale pesme za zbirku.
U Beogradu, 15. juna 1912.
Pavle
Slučaj je htio da „Noć skuplja vijeka” u zborniku vladičinijeh pjesama, a inače Vukovijem pismenima, bude odštampana nekoliko mjeseci prije no što je gospodin Kašiković u „Bosanskoj vili” preštampao doslovce onijem slovima kakova su u Popovićevu prijepisu. Ako se dobro sjećam, zbornik je u Biogradu objavljen koncem 1912 – već je počeo Turski rat, jer je jedan od mojijeh suradnika bio regrutiran – a Kašiković je pjesmu u svojemu časopisu naštampao negdje polovicom januara 1913. godine. To što ja nijesam, u svojemu izdanju Njegoševijeh djela, napomenuo da je pjesmu Zadruga štampala prije „Bosanske vile”, opet ne znači da je pjesma prvi put štampana u „Bosanskoj vili”. Iskreno se nadam da ćete ovu pogrješku prvom prilikom ispraviti, kako se ona ne bi ponavljala u narednijem izdanjima vladičinijeh djela, koja će, u to sam siguran, umnogome biti priređivana i na osnovu Vašijeh tumačenja i bilježaka.
U Zagrebu, 12. oktobra 1935.
M. Rešetar
Čudi me, druže Laliću, da ste podatak o prvom štampanju „Noći skuplje vijeka” preuzeli iz Vušovićevog izdanja Njegoševih dela 1935, a da niste zapazili kako je u narednom izdanju, objavljenom svega godinu dana kasnije, ispravljena greška i navedeno da je pesma prvi put štampana u zbirci Njegoševih pesama 1912, pa tek onda u „Bosanskoj vili” 1913. godine. Nažalost, iako je naveo tačan naziv zbirke, Vušović nije spomenuo Rešetara kao njenog priređivača, na čemu mu i sada zameram. Verovatno ste i Vi primetili da je Rešetar, u svom izdanju Njegoševih celokupnih dela, svesno zanemario svoju zaslugu za prvo objavljivanje „Noći skuplje vijeka”, a čak i kad pominje zbirku u pismu Vušoviću, opet ne navodi sebe kao priređivača. Prećutkivanjem svog imena Rešetar je zapravo hteo da ukaže na značaj i ulogu Pavla Popovića u otkrivanju pesme i njenom štampanju izvornim pravopisom. Dodao bih, na kraju, da me donekle i ne čudi što je Rešetarovo ime poslednjih decenija skrajnuto, jer i Vama je dobro poznato šta je Rešetar mislio o dubrovačkom govoru. Kao iskreni pobornik jugoslovenskog jedinstva, tvrdio je da srpsko i hrvatsko ne treba deliti, ali ako se već deli, onda se mora priznati, naglasio je Rešetar, da je dubrovački govor oduvek bio srpski. Iskreno verujem da ćete u narednom izdanju Njegoševih pesama konačno ispraviti grešku, čime biste, samim pominjanjem imena Milana Rešetara, novim čitaocima ukazali na značaj koji on nesumnjivo ima u tumačenju Njegoševih dela.
Bez potpisa, u Beogradu, 30. septembra 1975.
Nadam se, poštovani kolega, da sam Vam putem navedenog pisma razjasnio kako je došlo do greške koju ste i sami zapazili. Nažalost, profesor Lalić izgleda nije imao prilike da pročita pismo, jer je umro 1. oktobra 1975, pa se i u izdanjima nakon njegove smrti zadržao pogrešan podatak o prvom štampanju „Noći skuplje vijeka”. A uporno se zadržava i dalje, premda sam ja, počevši od 2001, više puta ukazivao da je pjesma najprije objavljena u zbirci 1912, i to transkribovana Vukovim pravopisom, a da je tek onda štampana u „Bosanskoj vili”, kao diplomatičko izdanje, 1913. godine. Iskreno se nadam da će Vaš rad biti još jedan korak ka vaspostavljanju tačnog podatka u novim studijama o Njegoševom djelu.
S poštovanjem,
prof. dr R. Marojević
Čitam mejl, a savladava me istorija kojoj nema kraja. Savladava me istorija u kojoj nema kraja greškama, propustima i nepoznanicama. Savladava me istorija u kojoj je jedan nesebičan gest izazvao nepravdu koje su najmanje bili svesni oni što su je činili.
Šta sve ne skriva jedna stara knjižica i ime koje skromno stoji pri dnu naslovne strane!
Ima li danas, pitam se, Pavla Popovića i Milana Rešetara, koji ne bi bili sujetni, koji ne bi ljubomorno čuvali svoje otkriće, koji se ne bi utrkivali da budu prvi i kad to nisu, koji ne bi isticali svoje ime, a skrajnuli tuđe, nego bi prećutali svoje ako bi im se učinila makar i najmanja opasnost da će, pominjanjem sebe, zamagliti značajno delo svog kolege i prijatelja.
(Napomena autora: sva su pisma u priči, kao i mejl, plod fikcije.)
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi Srbija na razmeđi vekova.