Skip to content Skip to sidebar Skip to footer

Da li znate ko je Ilija Vukićević?

Ilija Vukićević (1866–1899) bio je srpski realistički pisac, koji je u srpsku književnost uneo mnoge novine, a nikada za to nije dobio zasluženo priznanje i istaknuto mesto među drugim piscima.

U prvoj fazi svog književnog rada u periodu 1887–1890. objavio je u časopisima petnaestak pripovedaka, od kojih je odabrao pet za svoju prvu zbirku. U tim pričama se iz idilične situacije prelazi u problemsku, neki spoljašnji činilac narušava ravnotežu. Pa ipak, mnogi srpski kritičari su zamerali Vukićeviću da se drži pravolinijske fabule, pojednostavljuje junake, deleći ih na dobre i loše, ima razvučenu naraciju i izveštačen dijalog. Pre svega, kritika je smatrala da on nije uveo ništa novo u realističku srpsku pripovetku. Ne može se, naravno, prevideti sposobnost ovog srpskog pisca da u izvesnom lirsko-meditativnom tonu govori o određenim gotovo filozofskim pitanjima – života, ljubavi… Primećuje se u njegovom stvaralaštvu i naturalizam, kao i moderni motivi halucinacija i snova, koji jesu novina u domaćim pričama. Tako je na neki način Ilija Vukićević preteča srpskih književnika Sima Matavulja, Iva Ćipika, Borisava Stankovića.

Druga faza njegovog stvaranja počinje na samom kraju 19.veka, kada se Vukićević potpuno odvaja od dotadašnje pripovedne tradicije, i piše pod uticajem novih evropskih pripovedača koje je upoznao tokom jednogodišnjeg boravka u Ženevi. Za sedam godina uspeva da napiše preko dvadeset pripovedaka… U tim pričama konačno se ispoljava svežina, talenat, Vukićevićev potencijal dobrog pisca, sposobnost da asimiluje različite motive i ideje.

Još jedan period kod njega je specifičan – vreme kada piše pripovetke-slike. Ta forma u srpskoj književnoj tradiciji nije nova – koristili su je pre njega i Svetolik Ranković i Janko Veselinović. Svi ovi pisci srpske realističke pripovetke žele zapravo da što realnije oslikaju stvarnost – otud „slika”.

Postoje i podele Vukićevićevih „slika” u tri grupe, graničarske, one napisane pod uticajem Turgenjeva i treće, nastale po uzoru na Čehovljeve. Pored evropskih, Vukićević je imao uzore i u drugim piscima srpskog realizma. Otuda se kod njega oseća snažan uticaj pre svega Laze Lazarevića, baveći se često negativnim junacima, onim strašnim karakterima koji se u književnosti prethodno pojavljuju samo kao simbol zla, a sada se kod Vukićevića ovi karakteri približavaju čitaocu. Ilija Vukićević je kao i Veselinović i drugi dublji realistički pisci iskoračio iz standarda seoske pripovetke, u kojoj se porodica i život prikazuju idilično – on počinje da razotkriva razna iščašenja, nepravde, psihološke poremećaje u ljudima i odnosima…

Ilija Vukićević je uz Svetolika Rankovića i jedan od autora koji počinju da u književnost uvode unutrašnju dramu likova, koja će se vremenom pretvoriti u pripovetkle i romane toka svesti. Jedna od priča gde se smanjuje značaj radnje, a povećava fokus ka unutrašnjem, ka duši junaka je Škrbo i Fejzula.

Lik ubice ima posebno mesto u Vukićevićevoj književnosti, što ga posredno povezuje i sa Dostojevskim. On će tako poput ovog velikog pisca težiti da na psihološkoj ravni ispituje psihološke uslove da neko postane ubica; Vukićević prikazuje kako se odnosi prema tome, kako umiruje savest, kakva je njegova moralna lestvica vrednosti. Tu se naravno ne sme zaobići opet uticaj Turgenjeva i običaj da se govori o čudacima. Ali sa ciljem da se kroz njih nešto sazna o ljudskoj prirodi. To je ona tačka gde se srpska pripovetka približava psihoanalizi – gde se kroz poremećene pojedince razmatra ljudska slabost, teški životni uslovi koji psihu poremete ili unište, mada priča na sve to i dalje gleda fatalistički… Možda najuspelija, priča Na straži prikazuje arhetip odnosa roditelja i dece, strepnje za njihovu budućnost, a istovremeno je to jedna od retkih srpskih priča u kojima autor menja vremena o kojima je reč, idući lako od prošlosti ka budućnosti kroz misli junaka. Taj postupak kasnije će biti upečatljiv u Ćosićevim Korenima.

Ipak, najspecifičnija je svakako Priča o selu Vračima i Simi Stupici. To je najsloženije Vukićevićevo delo, u kome se prepliću satira, fantastika i realizam. I u nekim drugim pričama on se poigrava bajkom, koristi njenu formu kako bi izrazio neku svoju, moderniju ideju, odnosno da bi stvorio antibajku i poručio da je stvarnost nešto sasvim drugo.

Portalibris je reizdavanjem dela Ilije Vukićevića želeo da njegove pripovetke ponovo budu dostupne čitalaštvu, kao i da ovom zapostavljenom piscu konačno da zasluženo mesto. Za sada su reizdate dve zbirke – Priča o selu Vračima i Simi Stupici i Ljudsko srce.
Podsećamo da su u okviru edicije Otrgnuto od zaborava reizdata i dela zaboravljenih pisaca kao što su: Milica Janković, Jaša Prodanović, Dušan Radić, Slobodan J. Jovanović, Dragutin Ilić itd. Svi naslovi dostupni su na sajtu Portalibrisa i moguća je online kupovina knjiga.

Dela ovog pisca možete pronaći OVDE.

Ostavite vaš komentar

Your subscription could not be saved. Please try again.
Uspešno ste se prijavili.
0
    0
    Vaša korpa
    Vaša korpa je praznaVratite se u prodavnicu