Nagrađena priča na konkursu (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti
Nataša Milić
Buđenje Mitra ’arambaše
Kuća je bila pri kraju sela, ušuškana zelenilom i udaljena od komšijskih. Pravo ’ajdučko pribežište. Što je najvažnije, znao sam da je prazna.
Pripadala je mome bratučedu, srećniku koji odavno počiva u svom večnom domu. Među prvima se zarazio, umirao je lagano, u nadi da će ozdraviti, a nakon smrti je opojan i čovečanski sahranjen. Njegovi ukućani, kao i svi što su se docnije okužili, nisu mogli računati da će ih položiti kraj dragih pokojnika. Ni ja ne računam, uopšte i ne mislim na smrt, iako sam je mnogima dao i davno zaslužio. Knez će odlučiti, a Hristos presuditi koliko sam kriv. Knez Miloš se možda seti kako sam ga uslužio. Gospod neće zaboraviti da sam ja, Mitar Stojanov, čumu zaustavio upravo na ovom pragu.
Sad svi fale kneza Miloša Obrenovića i onog njegovog Avrama Petronijevića. Na sva usta uzdižu kontumace i kađenje turske robe, dok se u po glasa prenosi kako su gole babe požarevačke do zore tkale čuminu košulju da se knez sa svojtom i tamošnjom vojskom kroz tu košulju prodene. Bolest ih stvarno nije dohvatila i nije morila po Požarevcu, to svak zna. A ja ću vam ispričati kako se leta Gospodnjeg 1837. čuma zaista odbila od serbskoga roda.
Ne beše to zbog fizikusa, još manje zbog kađenja, sirćeta i čumine košulje. Mnogi su se uzdali u post i molitvu i u savete mudrih kaluđera: brzo se skloni, izbivaj dugo i ne žuri sa povratkom. Ta su sredstva, verujem, pomagala – ko se imao gde skloniti i ko se umeo Bogu moliti. Ja, bivši ’arambaša u tajnoj službi kneževoj, nisam bio vičan nijednome. Još me je, kako smo Turke nadjačali, golema čamotinja morila. U dertu sam lutao šumama i do svanuća sedeo u me’ani.
Tamo su mi pokazali Trifka, trgovca iz Sarajeva koji se, natovaren čurčijskom robom, nesvršena posla vraćao iz Stambola. Pričao je da stambolski hamali po vasceli dan iznose mrtvace u asurama, te ih bez popa ili hodže bacaju u more. Trifko dođe i prođe, ali se po njegovom odlasku razboli me’andžijina kći Radunka. Umrla je u ognjici, isto kao i još dva stajska momka i trgovac ovdašnji, što je sa Trifkom večerao.
Neki su se domaćini odmah jadu dosetili i sa celom familijom utekli, drugi su se zatvorili i nikog u avliju nisu puštali. Ja sam jednako lutao noću po šumi i pustim sokacima – dok nisam sreo nju.
U mraku me je na tren podsetila na pokojnu me’andžijinu Radunku. Ličila joj je po stasu i svetlim kikama, ali sam znao da to ne može biti ona niti ma koja živa devojka, već samo prikaza, jedna od onih kakve sam ja, budući rođen u subotnji dan, od rane mladosti često viđao. Htedoh da prođem, a noge me nisu slušale. Stajao sam kao ukopan.
– Vodi me sa sobom! – molila je.
Dosetio sam se da to mora biti čuma jer njoj je dobro među ljudima, samo što im ne ume prići sama, bez pomoći nekog čoveka. Reših da taj ne budem ja.
– Ne mogu – rekao sam. – Za svoju rabotu moraš naći drugoga.
– Gle, a šta si ti? Sveti otac ili ’arambaša?
– Nisam dušman svome rodu.
Čuma kao da se malko uvredi.
– Pa šta misliš da sam ja?
– Smrt. Gnojna i prljava, crkavanje u truleži i ranama, iako si odevena u belo i izgledaš kao devica. Tvoj lik je prevara.
– Ti ćeš mi reći! – razgnevila se.
– Pa kažem ti. Kosiš mlado i staro i to je sve što znaš!
Čuma mi se na to unese u lice. Mesečina pokaza njene blede ledene oči.
– Kako si se snagom opasao, Mitre, ubijaš i drugo ne činiš! Smrtan si i samo utoliko za mnom zaostaješ! Probaj da daš život, umesto što uzimaš. Nadigraj me, čik! Ako uspeš, ja ću tvoj narod odmah napustiti!
To kaza i izgubi se, pustivši me da dumam šta ću i kako ću. Nisam žena, pa da rodim, ni Sin Božji da mogu mrtve oživeti! Tražila je nemoguće.
Rednja brzo posta strašna. Biće da se koji drugi slomio i čumu u selo doveo.
Pop nam se razbole i umre, odmah za njim i crkvenjak. Umiruće nema ko pričestiti, sve je manje živih koji mogu mrtve zakopati. Moje telo ne pristaje na bolest. Duh se opire ludilu, iako sam samovao, jeo otpatke i spavao po opustelim kućama.
Pri svakom stupanju među zidove koji će mi pružiti utočište, maštao sam o udobnoj postelji, sanjao o snu. Ipak, dopuštao sam sebi tek laki dremež, kratku šetnju između jave i sna.
Tako i sad. Sklupčao sam se u tuđem krevetu i slušao vetar, noćnog slavuja i zujanje debele muve u paučini iznad prozora. A onda sam čuo taj šum. Pridigao sam se, pogledao oko sebe. Ništa nisam video, iako su mi oči bile naviknute na mrak.
Ponovilo se. Pokret, udah, nisam bio siguran šta je to, tek šum je ličio samo na jedno: prisustvo drugog čoveka, živog i zdravog. Bolest ima slatkasti vonj koji bih osetio još na pragu, pa ne bih ni zavirio u ovu kuću. Spustio sam šaku za pojas i potražio nož.
Do uva mi dođe vrpoljenje i plitko, ubrzano disanje. Prepadnut je. Ne oseća se kao lovac, pre kao plen. Mora da je mlad. Dete možda? Na trenutak mi se javila glupa želja da naiđem na dete, iako znam da to nije moguće. Najmlađi su prvi podlegli.
Zagledao sam se u veliku peć na suprotnom kraju sobe. Tamo je mrak najdublji i svi zvuci odatle dolaze. U dva koraka sam se domogao prozora i maknuo kapke. Mesečina otkri svu rugobu ugašenog doma. Bio je to prizor od kog se grči utroba, ali nisam dao da me savlada bol. Zamućenim pogledom tražio sam biće iza peći; u ruci sam stezao nož. Nije mi uspelo da vidim lice, no pruga noćne svetlosti pokaza nežan zglob i stopalo u ukrašenoj papučici. Žensko! Tome se baš nisam nadao.
– Izađi slobodno – rekoh.
– Ti izađi iz moje kuće! – odazva se ustreptali glas.
– Tvoja je zato što si ovde prva ušla?
– Moja je stvarno.
Htela je da zvuči oštro, ali joj je glas izlazio slab i devojački, takav da joj odmah oprostih provalu i laž.
– Kuća je moja koliko i tvoja – odgovorio sam. – Ili je čak nešto više moja, ako gledamo kako je bilo pre pomora. Sve ovo je pripadalo mom rođaku i nekadašnjem jataku, a on nema naslednika… Osim mene, Mitra Stojanovog. Dobro mi došla.
Ženska prilika se povuče još dublje u mrak.
– Ne plaši se, priđi.
– Možda ti imaš više razloga za strah.
– Možda imam, ali ću rizikovati. Hodi, pričaj mi o sebi. Ko si, odakle si došla? Izađi na svetlo, davno nisam video ljudski lik.
– Nećeš ni sad! Grozna sam, odvratno izobličena!
– Hajde, uplaši me!
Ćutala je.
– Izgleda da ipak nisi toliko strašna.
– Bolesna sam.
Nasmejah se novoj laži. Ženska ne samo da nije „mirisala”, nego se nije ni ponašala kao oboleli. Niko od njih, jadnika, nije slutio da je zaražen dok se ne bi savio od bola i pao da više ne ustane. U početku se umiralo za dva do tri dana. Pošle je išlo sve brže. Ne! „Moja” devojka nije bolesna. Ipak, čudno se vladala, čak i za košmar u kom smo se zatekli.
Časovi su prolazili, a ona nije napuštala skrovište kod peći. Nisu pomagale pretnje ni obećanja. Šmrcala je i uzdisala. I nijednom nije stupila iz senke. Na pitanja je jedva odgovarala. Sasvim šturo ili nikako. Probao sam da joj se približim, ali je na taj pokušaj, jedini koji sam napravio, odgovorila paničnim strahom i besom za koji sam znao da se ne može obuzdati, a da ne upotrebim nož.
Pred zoru sam zaspao i to nije bio samo dremež, nego pravi-pravcati san. Sanjao sam kuću kakva je bila nekada, svetla i topla. Plakao sam bez glasa i pitao se u snu zašto se nisam ranije dosetio da živim u njoj. Biće da me je smrt omamila toliko da više nisam pamtio da mimo nje postoji drugo, ono što joj svakako prethodi, bez čega je ne bi bilo na svetu… Kako sam na to zaboravio? Zašto dišem kad sam već umro; čemu telo otporno na bolest ako se života plašim više nego umiranja? Zar me je porazila stara istina da je rođenje veća i strašnija neizvesnost?
Kuća je bila topla od velike naložene peći, a svetlost je dolazila od novog života u njoj. Probudio me je prigušeni jauk žene, udružen sa plačem novorođenčeta.
Brzo sam se rasanio, rešen da pronađem drva za veliku vatru. Treba mi tople vode, a i nož se mora očistiti u plamenu. Starom sečivu, koje je do ovog jutra davalo samo smrt, beše suđeno da spozna novu, sasvim drugačiju upotrebu.
Ustao sam, zauvek probuđen.
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti.