Bogomilstvo potiče od reči „Bogo” i „miluj” i podrazumeva hrišćansko jeretičko učenje, koje se širilo među slovenskim narodom od 10. do 15. veka. Milorad Šapčanin napisao je dramu Bogomili, koja govori o intenzivnom širenju bogomilstva u srpskoj srednjovekovnoj državi za vreme vladavine Stefana Nemanje. Ova drama ima četiri čina sa predigrom, ali kako je rekonstruisana iz nekompletnog autorovog rukopisa, trećem činu nedostaje završna slika, a četvrti je dat samo u delovima.
Za razliku od nekih njegovih komada, poput Trnove krune, koja nije nikada izvedena na sceni, Bogomili su premijerno predstavljeni u Narodnom pozorištu 7. oktobra 1889. godine. Nakon premijere predstava je igrana još nekoliko puta, ali dobila je oštre kritike. Kako kaže Zoran Raičević, jedan od priređivača ove drame za ediciju Dramska baština Muzeja pozorišne umetnosti Srbije, smatrali su da je dijalog bio prepatetičan, radnja spora, „u osnovi romaneskna, a ne dramska”.
Interesantna je tema kojom se Milorad Šapčanin ovde bavi: bogomilstvo, i to na dvoru Nemanjića. Pokrenuti ne samo verom nego i potpuno poneseni strašću i ljubavlju, najpre oni sa periferije dvora priklanjaju se jereticima, a potom i županovi najbliži.
U Portalibrisovom izdanju nalazi se i članak Milana Savića koji je objavljen u časopisu Branik a tiče se Bogomila Šapčaninovih. Savić je napisao tekst pošto je u Beograd došao da pogleda ovu dramu na pozornici.
„Glavni pokretač radnje u toj drami nije, prema tome, verski fanatizam ili mučeničko požrtvovanje, dakle, neki vanredniji povod, pošto se bogumili drže ne samo pasivno ili upravo negativno, već je ona strast koja se s verom, osobito u prvim pokretima njenim, dijametralno razilazi, van ako joj nije načelo i suština. Ta je strast ljubav, telesna ljubav, i u svezi s njome ljubomora. Nije, dakle, ona duševna ljubav, koja se u verovanju, u apsolutnom idealizmu prikazuje, već njena svetovna sestra, sa svom pratnjom strasti koje iz nje ističu.”
Govoreći o Miloradu Šapčaninu u Istoriji nove srpske književnosti, Jovan Skerlić tvrdi da je Šapčanin „dao nekoliko slabih dramskih pokušaja, a sedamdesetih i osamdesetih godina preveo izvestan broj stranih pozorišnih komada. Dugo vreme bio je upravnik Narodnog pozorišta, i videći da toliki drugi pišu drame, učinio je i on nekoliko nesrećnih pokušaja. Miloš u Latinima, Bogomili i Zadužbina igrali su se, ali nisu se mogli održati na pozornici; Trnova kruna i Hipatija nikako nisu ni došli na pozornicu. Šapčaninovi istorijski komadi imaju sve osobine srpske istorijske drame osamdesetih i devedesetih godina: to su patriotska proslavljanja narodne prošlosti, rađena prema shvatanju da je pozorište ’velika narodna škola’, naivno uprošćena istorija, novinarski patriotizam, sjajni srednjovekovni kostimi i bogate dekoracije – jednom rečju, to su patriotski komadi za takozvane ’narodne praznike’, bez ičega književnoga, sasvim van književnosti.”
I Milan Savić pominje nešto slično za Bogomile: „Prvi čin ostavlja utisak velike scenerije: dekoracija sjajna, garderoba raskošna, na pozornici množina ljudi, koja služi kao stafaža, kojoj je vrhunac veliki župan.”
Šapčanin je uveo u dramu puno likova, koji su nosioci neke radnje u određenim činovima. Upravo to mu se i zamera, jer je nemoguće odrediti glavnog junaka, koji nosi celu dramu, već više deluje da su „svi bogumili jedan junak”.
Podsećamo da se u okviru edicije Otrgnuto od zaborava nalaze i druge manje poznate istorijske drame, kao što su: Miloš Obilić Jovana Subotića, Odmetnik Jovana Grčića, Smrt Uroša Petog Stefana Stefanovića, Kraljeva jesen i Uroševa ženidba Milutina Bojića i druge.
Dramu Bogomili Milorada Šapčanina možete pogledati OVDE, a sva dela Milorada Šapčanina OVDE.