Nagrađena priča na konkursu (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti
Petar Lejić
Vileni vojvoda
„Vjetar duva gdje hoće i fijuk njegov čuješ, ali ne znaš odakle dolazi i kuda ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha.” – Isus Hrist
Spuštajući se preko Golobrda u okrilje Malice, Dušan se priklonio dračama u koje normalna duša u kasno doba nikada ne bi privirila jer se odavno pričalo da su tu viđeni divlji psi. Ipak, nekad su divlji psi bolji od pitomih vila, koje te uvuku u vrzino kolo, iz kog ne izađeš kad ti želiš, već kad ti noge otkažu tamo pred zoru, pa ti oduzmu noć zanavijek i utjeraju u svijet duhova, sa kojima moraš da se boriš od sumraka do svanuća. A, ove večeri se sumrak naglo spuštao u maličkom kraju, tamo podno Drijena. Oštrom oku nije mogla promaći nadolazeća oluja i oblak koji je bio više nego spreman da izruči ledeni sadržaj gonjen ljetnom žegom, koja je mučila i stoku i ljude. Uprkos vrućini, seoskim usjevima nije trebao još jedared led i stihija koja je prijeteći nadolazila preko obližnje šume kao dizano tijesto u kofi. Uzevši nož, koji je uvijek nosio zadjeven u njedrima, Dušan isuka oštricu i skoči kroz žbun lijeske pored sebe i leže na zemlju ispod starog hrasta, ostavši tako prikriven dračama koje sezaše duboko do šume sa ove strane, a sve do puteljka uz Malicu podno brda. Pobode tako nož u stari hrast u visini svojih koljena i leže ispod njega i zaspa.
– Ustaše su ponovo odvele dvojicu iz sela – tiho će Milosava.
U šporetu je vatra krckala suvarke, tek pristigle iz šupe u starom sepetu. Starina pored čađavog šporeta ne progovori ništa, samo jednako gledaše kroz prozor u daljinu dok je vjetar sve nosio pred sobom, a šuma se savijala pod naletima oluje čas lijevo, čas desno, kao da su krošnje povijala dva vjetra sa različitih strana. Ogrnut haljetkom preko žilavih i izrađenih ramena, upalih od nemaštine i teškog života, starina je bezvoljno pogledao u pravcu vatre, čiji vatreni jezici kleknuše pred naletom vjetra, koji je potjerao čak i dim nazad odakle je potekao. Vilene igre su opet tu, svuda oko njih.
– Bolje da vode i mene – progovori najzad starac, kome čekinje ispod nosa nisu dopuštale da bude dovoljno glasan a da ne podvikne. A i navikao je. Od najranijeg djetinjstva i čuvanja ovaca po Golobrdu i Gujsturovim livadama, Milan je morao da se nadvikuje sa vjetrom i daljinom koja ga je dijelila od družine obješenjaka koji su malo-malo pa zaboravljali na gdjekoju ovcu.
Baba zastade otvarajući vrata šporeta, pogleda djeda suznih očiju kao da će zaplakati, pa napokon ubaci i onaj tekun što joj stajaše u ruci.
– Opet vraća dim nazad – procijedi Milosava tek da razbije tišinu.
Već je izgubila ćerku, a i sina. Ćerku joj je uzeo rat, a sina ćerka pošto se Dušan po njenom nestanku više nije ni trijeznio i bio je više blijed kao mrtvac, nego što je ličio na živa čovjeka. Iza ćerke ostaše makar unučići gore u Vujisićima, no Dušan kao da nije ni pomišljao na život poslije svega, te ga Milan na kraju raskući i posla da spava u košu sa mačkama i miševima. I tako je prolazio svaki dan i Milovanu i Zorki i Dušanu – u nekom vremenskom procjepu, čekajući da tamo negdje iza Golobrda neko odluči da su oni sljedeći i da napuste ovo mjesto koje umjesto rajske doline, posta dolina smrtne sjeni. A nisu bili ni jedini. Kod Petre i Borka je bilo još gore, svu mušku čeljad pobili su onomad kad je naišla Handžar-divizija. Ili su im bar tako rekli, budući da niko od njih nikad nije vidio ni tijela sopstvene djece, pa da mogu bar dostojno da ih sahrane. Razasuše im kosti ko zna kuda, sijući smrt mladim životima, te prokleše i sebe i njih i ovu zemlju, čija utroba je još tu da bi rađala, ali više ne znaše ni kome da rađa, ni čime.
– Znaš, Miljo, ja nijesam Dušana otjerô iz kuće, već sam mu samo dao njegove dvore – iznenadno započe Rajko.
Milosava ga čudnovato pogleda ne znajući ni šta da kaže jer takvu priču još nije bila čula, niti je znala na šta je Rajko ciljao.
– Koš je vjetrovit, baš kao i naš obješenjak Dušan, pa ga je takav dvor i pripao – ne čekajući Milju da nešto kaže, starina nastavi svoju besjedu. – Vidiš, i večeras će da se ganja tamo preko sa tim zlikovcima, možda će da nas spasi, možda neće. Ali, otkako nije sestru spasio, presudio je i nama ostalima, znaš?
– Sram da te bude, o čemu ti pričaš?! – brecnu se Milosava.
– Ćuti, stara! Ti i ja znamo šta mu se dešavalo sve otkako se rodio – sjeti se onih njegovih modrica poslije spavanja u slamarici, gdje ništa nije moglo da ga udari, sjeti se kako je uvijek spavao kad naiđu oluje kao ova večeras… ili, najposlije, kao i ona u noći kad su nam ćer odveli iz kuće Vujisića. Niti oni znaju ko, niti kako, niti kad. Njega ni te noći nije bilo u kući, sjećaš li se?
Ispustivši monolog u vrtložan vazduh uzavrele julske večeri, starac kao da olakša dušu, ali istovremeno i zaplaka vidjevši Milju skamenjenu na krevetu pored šporeta.
***************************************************************************
Visoko iznad maličkog kraja jezdio je tamni i gradonosni oblak, gonjen divljim konjima sa zapadnih strana, čija kopita su varničila gromove jače od najsnažnije eksplozije SS-ovog novog tenka, promovisanog tamo daleko, izvan granica kraja. Uzda su držala dva bijesna psa dugih brkova, gustih i crnih kao zift, jednako režeći na stihiju koja ih je odbijala na svodove nebesa razbijajući im konopac po konopac inače jakih kola kovanih daleko u planinskim vijencima Velebita.
– Idite, ovo nije vaša zemlja, a nije ni vaše nebo – ječao je kobac čeličnog kljuna vrteći jednako krilima čas lijevo, čas desno!
U tom trenutku je, praćen glasnim fijukom, velikom silinom jurnuo na crne pse, koji se isprva razdvojiše, da bi se potom sa različitih strana ustremili i velikom silom skočili na kopca koji snažnim zamahom svojih krila oduva čeljusti snažnih i mišićavih pasa koji su i dalje razjapljenim čeljustima kidisali na njega, grizući čak i ustalasani vazduh pred sobom koji se poput snježne lopte kotrljao ka kopcu dobijajući na obimu i sili.
Borio se kobac, izdizao se u visinu i klepetao krilima raznoseći divljačke nalete bijesnih pasa, ali je bio sam. Vile su čekale dan i sunčane zrake, čekale su vjetar da prođe i vojvodu da pobijedi. Kobac nije mogao više sam. Iako zakriljen vilinskim sječivom u hrastu zbog kog su psi već i napola iskasapljeni bili, jedan uspjede da ga ščepa za krilo, a potom i drugi za drugo.
Dva para raskrvarenih, ali i dalje snažnih čeljusti je pokidalo kopca i raznijelo sve pred sobom ne mareći ni za čim ni ispod, ni ispred sebe. Oluja je dobila bitku.
**************************************************************************
– Ojtra, Rajko! – oštro će Dimitrije.
– Ojtra… – neveselo će Rajko.
– Jesi vidio noćas oluje? – ne odustaje Dimitrije, zaustavljajući se polako pored ograđenog plota Rajka Petrovića.
Rajko nastavi svojim poslom sjedeći na štokrli, koja samo što se ne prevali i ostavi starinu na pozadini u blatu dvorišta punog šiblja koje je oluja nanijela protekle noći.
– Evo u Ristićima dole kažu da je čupalo drveće. Ja, da ti prav budem, nijesam imao neke velike štete, ali na svu sreću i jesam okružen hrastovima da me čuvaju – i dalje je Dimitrije pričao svoje ne obazirući se na Rajkovo ignorisanje.
– Hajde kud si pošô, moram i ja marvu da provjerim, Milja mi nije dobro – nevoljno će Rajko pućkajući duvan ispod šešira i zaždi brzo za kijer i prije nego je Dimitrije uspio išta da ga pita za Milju.
– Hajde, hajde… – promrsi zbunjeni Dimitrije i nastavi dalje niz put prema šumi da vidi da li je bilo štete oko Točka, koji ih je sve snabdijevao vodom čak i u doba najvećih ljetnih vrućina.
Sinoćna oluja je bila već treća otkako je počeo jul mjesec 1944. godine. Narod u selu je već dugo patio pod ustašama, partizanima i četnicima jer su svi tražili žrtvu kad naiđu – ili u krvi, mesu i životu, ili uzimajući konje i magarad da ih nose bestraga, ili skrivajući se, a ponajviše od ovih prvih. Bio je to jedan vihor i bez vihora, ali su ove ratne godine donijele i sve više oluja i lošeg vremena, pa je u jednom trenutku pržila zvijezda kao da će da proguta čitav kraj koji se topio igrajući neki egzotičan ples u daljini, dok bi u narednom već padao grad i duvao vjetar koji bi povijao jablanove kao pruće tužne vrbe.
– Dobro je, Točak i dalje vrti – sam sa sobom propriča Dimitrije, onako, u brke.
U tom trenutku ugleda Dušana malo niže, tamo prema dračama. Ležao je opet pijan, ispod hrasta. Ali, šta je tamo radio njegov nož onako isukan i krvav?
– Da ti je laka crna zemlja, vileni vojvodo! – kanu starcu suza dok je skidao šešir već onemoćalim rukama, koje nemaše snage ni da se zadrže na prsima, već padoše koljenima, koja i sama klecnuše na zemlju.
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti.