Nagrađena priča na konkursu (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti
Vesna Đukanović
Tekeriški peškir
Šta je smrt dok joj gledaš u oči? Trenutak, bljesak, izdah, tuga u očima?
Drugovao sam sa smrti: na Ceru, Kolubari, Albaniji, Solunskom frontu, zavijao kao albanski gladni kurjaci, mirisao slanoću mora i limunovog cveta, ali bojao se nisam. Nosilo me je to što sam doživeo te noći daleke devetsto četrnaeste, nešto o čemu nikome nikada nisam pričao, a što evo u poznim godinama moram.
Ne sumnjam da ću ponovo doživeti isti susret. Što je urečeno, urečeno je. Ono što sam doživeo, mogu zapisati da se ne zaboravi, da ostane u sećanju kao neizbrisivi trag jednog vremena, okolnosti, sudbine i ko zna čega meni neznanog.
Mislio sam da mi se dešava veče života. Bio sam spreman da utonem u mrak i mir, da zaboravim rat i miris krvi koji obuzima šumu Cera, da se stopim sa palom braćom svojom, pa da zajedno otvaramo nebeska vrata.
Srpski sam seljak. Mileta Milutinović, poznatiji u rodnom selu Sedlaru kao Šale Kodin, vodeničar i zaljubljenik u šume i livade, poljane i pašnjake. Oprljen suncem, rodnom grudom i svetim kućnim pragom, sa žuljevitim rukama seljaka, ukrašen projinim brašnom u kosi, umeo sam da čitam tragove prirode, da proričem vremenske prilike, odvajam dobro od zla i u ljudima otkrivam ono najbolje. Voleo sam da slušam priče najstarijih, mitove i stare srpske bajke. Zamišljao se najmlađim carevim sinom, onim najhrabrijim, najotresitijim i najmudrijim.
Eh, pusta maštanja deteta sa sela. Ali sam bio darovan nečim posebnim, oko mene je uvek, kako mi se činilo, postojao blagoslov, čiji i kakav nisam mogao da dokučim.
Na Ceru sam se našao kao vojnik Drugog prekobrojnog puka Kombinovane divizije. Jedan od mnogih, zagledan u snagu i umeće Stepino. Čvrsto sam držao pušku, ne mareći za svoj život među tolikim izgubljenim životima.
U toku noći između četrnaestog i petnaestog avgusta hiljadu devetsto četrnaeste godine, u toku borbe sa dosta brojnijom Dvadeset prvom austrougarskom Landver-divizijom, ranjen sam gelerom u obe noge. Praskali su i prštali geleri na sve strane. Razletala su se opaka gvožđa, nošena barutom, letela su ljudska tela u oblacima krvavog dima. Gubili su moji pobratimi živote u zavesama prašine i topovskih granata.
Tu počinje moja priča, proviđenje, priviđenje, otkrovenje, otkrivenje ili šta god da je to bilo, bilo je. Ležao sam bez svesti u gomili unakaženog ljudskog mesa koje je do malopre bilo moj brat, drug, saborac. Iskidani jedan pored drugog, u okrvavljenom blatu ležali su beživotno, moje telo sa njima. Nestao je huk bitke i miris baruta, a udari topova su utihnuli. Odjednom me je svetlost probudila, zagolicala mi nozdrve mirisom koji nikada pre nisam osetio. Čuo sam glas, jasan kao blistavo mirno jutro obogaćeno slavujevom pesmom:
– Ustani, Mileta, rabe gospodnji, ustani. Za tebe ima još dana i muka, tebe će još čekati Nebesko carstvo. Ustani, Mileta!
Otvorio sam oči. Preda mnom je stajao oblak neprovidan, s glasom anđela, koji mi je davao snagu. Mislio sam da stojim ispred rajskih vrata i da je preda mnom Sveti Petar. Oblak je počeo da poprima obrise tela savršenih kontura, nejasnog lika i snažnih krila. Oči su mu svetlele duginim bojama.
– Ko si ti? – upitao sam u bunilu neznanja i beznađa.
– Za tebe sam Lakokrili. Reći ću ti šta da radiš. Dužan si sebi, svojim saborcima, Srbiji. Da bi preživeo ovu noć, pravićeš se da si mrtav. Patrola samo što nije stigla. Zatim ćeš se povući u kupinjak. Bićeš greban i trpećeš bol, ali ćeš dočekati jutro. Uputićeš se u obližnje selo Tekeriš, ne brini, iako ranjene, tvoje noge će pronaći put. Ući ćeš u prvu u belo okrečenu kuću. U njoj neće biti nikoga. U velikoj sobi, onoj što prozori gledaju na sokake Tekeriša, naći ćeš drveni sanduk. U njemu je devojačka sprema. Slušaj me dobro. Uzmi onaj koji je tkan tankim nitima lana i pamuka i na oba kraja ukrašen crveno-žutim linijama i cvetovima. S jedne strane je izvezeno: „Persa, Spajića đevojka”, a sa druge: „Dobro jutro, dobri domaćine, srećan ti praznik.” Obrubljen je čipkom, gde je zadnji red heklan crnim koncem. Zapamti, crnim. Za drugu nogu uzmi koji želiš. Onaj prvi ćeš čuvati, nositi svuda sa sobom kroz sve ratne dane koji su pred tobom.
– Zašto ja? – pitao sam. Odgovorio je:
– Dobar si čovek, radan i pošten. Vratićeš ga tamo odakle si ga uzeo. A on će ti pomoći da prihvatiš krst koji Gospod stavlja na tvoja pleća. Ovo je zbog Perside Spajić, njeno ime će ostati zapamćeno u slavnoj srpskoj istoriji, ovo je zbog sinova, unuka i praunuka tvojih, ovo je dokaz da nevine devojačke ruke vode svoje bitke Velikog rata. I preživećeš da pričaš, da se ne zaboravi, ne utone u zaborav. Zapamti, peškir moraš vratiti.
– Šta će biti s njom? – pitao sam, omamljen bolom koji se jedva dao izdržati. – Šta će devojka Spajića reći? Kakva je njena sudbina?
– To ćeš saznati kad budeš učinio kako sam ti rekao. U trenu je nestao.
Te su me reči održavale u životu.
Na putu stradanja sam pratio tragove koji su značili spasenje. Ozdravio sam, ratovao na Kolubari uz Bojovića. Gazio Albaniju uz kralja Petra. Na momente su me kroz belinu snega pratila dva oka obojena duginim bojama, gledao sam poluzatvorenih očiju belasanje krila, bez znanja da li dišem ili u mene treptaji krila utiskuju vazduh. Spavao sam hodajući po utabanoj stazi dok su ispred mene mnogi utirali put, pa posrnuli ostajali u dubokoj snežnoj belini. Smrznuti i gladni. Mene je, devojačkom rukom vezen, grejao peškir, a nadanja utkana u njega su me hranila.
Gledao sam stradanja, mrtve ukraj snežnih staza. Tada bih peškir samo blago pomilovao promrzlom rukom. Prožela bi me svetlost svanuća rodne grude i pev prvih, tek prispelih slavuja sa juga, koji donose mirise buđenja i toplih dana.
Ponekad bih razgovarao sa Lakokrilim, kao sa vazduhom, jer ga saborci moji nisu videli. Pitao sam:
– Da li je ovo Golgota?
– Ne. Ja sam bio tamo. Stradanje Hristovo je strašnije. Ovo je srpska Golgota, a ti si deo nje.
Probijao sam Solunski front uz Mišića. Nada mnom je bdila nevidljiva ruka i peškir pored srca.
Učinio sam kako mi je rekao.
Peškir sam vratio. Spajića devojka nije dočekala kraj rata, umrla je od tuberkuloze.
Ja, prekaljeni ratnik, plakao sam kao malo dete. Drhtavim rukama sam peškir poklonio muzeju. Priču tebi.
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti.