Nagrađena priča na konkursu (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti
Bora Tošić
Šubara
Evo već četeres dana prođe otkako se upokoji nesrećni Milun Zavišić iz sela Donje Orašnice. Ostavi uplakanu udovicu Nikodiju sa mlađanim sinom Milomirom, još neprohodalim… tek mu zubići prvi pronikli. Dobar je i vredan čovek bio Milun Zavišić. Prevrtao zemlju, čuvao stoku, hranio čeljad podjednako i bratovu kao i svoju. Narod kô narod… Neki pričaju da ga je jeftika satrla, neki pak kažu da je onomad pao s konja i sva rebra ugnječio… neki ga kao videli kako iz kafane pijan baulja i spotura se po vrzinama, pada, diže se, ko zna… Znao je često da obilazi seosku kafanu. Često je znao i da zapeva, često i da zaplače. U avliji Zavišića otada samo plač. Zavijeni u crno i stari roditelji, drže se za tarabu, preklinju i nebo i Miluna da ih vodi sa sobom. Svakog se jutra udova Nikodija uprti ka groblju. U povez prebaci Milomira, u krošnjici sveću, rakiju i malo ponude, te otide da obiđe svog Miluna… da mu pokaže sina… i kako je porastao… i kako ne mogu bez njega… I kako ga čekaju, da im se noćas opet ukaže…
– Milune, oči moje. Kaži mi, pokaži mi, jesi li gladan, šta da ti žena umesi? Jesi li mi žedan otišao, oko moje? – ridala bi tako nad krstom, savijala se do zemlje, držala oči u šamiju da ne iscure. A maleni Milo, kako su od milošte zvali Milomira, uvijen u sukno, pa u maminu futaru, ćuti i kao da nešto krije, kao da nešto zna. Brzo se i po selu saznalo da Milun dolazi noću i obilazi Nikodiju. Selo kao selo. Jedni vele mlad je otišô, pa ostao željan Nikodije. Drugi pa pričaju odveo ga Čiča u Goru dok mu je žena bila bremena, pa su mu oči na sina ostale. Ko zna zašto, ali četeres dana prođe, a Milomir se više ne pojavi. Čekala je Nikodija muža svake noći da joj se javi. Palila sveću voštanicu i molila se za njegovu dušu, za njegov mir i spokoj. Četrdeset noći joj je dolazio po ponoći. Prevrtao bi stvari po ormanu, prevrtao ćilime i perjane jorgane u starom kovčegu, otvarao nahtkasne, otvarao vratašca na furuni, čulo bi se nekakvo grebanje, pa lupnjava, čula bi se škripa fioka drvenog kredenca, krckanje i hod po tavanu… I sve do prvih petlova, do prvog sunčevog zraka, a onda opet muk, tišina i promaja. Četrdeset noći Nikodija nije spavala. Tog prolećnog dana, baš na pobusani ponedeljak, skrhala se i pala pored krsta Milunovog, sa detetom u naručju i crvenim jajetom što je Milunu ponela… I možda bi tu i ostala, kraj svojega Miluna, da je ne probudi i povrati dečiji plač iz naručja i vapaj maloga Mila iz majčinog skuta. Meseci su prolazili… Svake bi noći Nikodija palila sveću svome mužu… da mu osvetli put, da joj se barem još jednom javi… Ali uzalud. I taman kad prohladni smiraj noćni prekrije umorne duše, kad zaborav zapreti nama grešnima, kad pogasimo sveće i utonemo u zagrljaj nade samo da su nam deca u zdravlju, zakuca na prozor, pod belom mesečinom, Milun Zavišić, lep, kô iz najlepših dana… Odelo na njemu u čem je sa’՚ranjen, brkove uštirkao, kosa na stranu, lep da lepši nije bio. Veli:
– Nikodija, oči moje, hladno mi je za glavu. Kud me gologlava i bez šubare posla ovde? Slušaj me dobro. Sutra se sprema da dođe Stojan kaledžija iz Zabranja. Otiđi mu i reci da sam te ja zapovedao da mi pratiš šubaru. ՚Ajd… i čuvaj mi Mila.
Tada se Nikodija trže iz sna, kô da se vatrom opekla. Drhtavim rukama pokušava da upali zagaslu sveću… – Pomiluj me grešnu, Gospode… Pomiluj me grešnu, Gospode… – šaputala je i prizivala Gospoda, tražeći očima ka prozoru, da još jednom vidi lik voljenoga Miluna, ali je vetar samo lagano milovao muškatle koje su pravile igrokaz senki i kao da prstima Milun Zavišić šalje poslednji pozdrav svojim najmilijima. Raspršta se plamen voštanice i obeli memljivi sobičak, okićen bosiljkom i belim lukom po duvaru. Nepokretna udova spodoba, u beloj spavaćoj ’aljini, ukočenih ruku, stade da prebira po astalu rasute kamenčiće tamnjana, tražeći zapravo zatureno staklo, da svetom uskršnjom vodicom umije nejakog Milomira. I ponovo muk. Jedva je dočekala svanuće toga dana. Nikodija je otrčala do susednog sela Zabranja i čula u jednoj kući kuknjavu i naricanje crnozabrađenih žena. Znala je da je to ženskadija upokojenog kaledžije Stojana, tražila mu oproštaj, šapnula mu nešto na uvo i pod pokrov sanduka ugurala Milunovu šubaru.
– Ugrej se i oprosti mi, mužu moj – prozbori glasno Nikodija, al’ više za sebe.
Evo već četeres godina prođe otkako se upokoji Milun Zavišić iz sela Donje Orašnice. I dan-danas, kad prođete grobljem ili za Zadušnice ili onako, videćete jedan grob sa kamenim krstom. A navrh krsta ni kokarda, ni petokraka – samo jedna šubara, ista ona što mu prati Nikodija, pre četeres godina.
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti.