Nagrađena priča na konkursu (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti
Jelena Kristić
Povratak
„Kada životom vladaju večni zakoni, kad se svemu znaju ishodi,
zašto ljudi uvek sudbonosno greše?
Zašto ka groblju ne pođemo nekim drugim putem? Postoji li?”
Dobrica Ćosić, Vreme smrti, knjiga I
– Ja ću je uzeti, čika Stanoje. Moja je i moja će biti. Sve ću za nju uraditi.
– Samo se vrati. Ne dam je nikome, čekaće te. Samo se, Milane, vrati!
Stanoje obrisa suzu, jednu, ali tešku, vruću. On nikada nije plakao. Pored njega suze Milkine padaju kao kiša. Skupila se ispod marame, a suze joj klize niz izmučeno lice, natopiše, čini mu se, suvu zemlju. Okreće se brzo, zna da je ona na prozoru. Jedinica Milica. Samo nek se vrati, napraviće najveću svadbu u selu za svoje jedino dete. Miraz je spreman. Samo nek se on vrati.
Iz daljine čuje se pesma i smeh. Sve je dalja i dalja, više se ne raspoznaje ni ko peva ni šta. Vruć vetar suši Milkine suze.
– Samo nek se vrati, samo nek se vrati – Milica ponavlja u sebi. Kao molitvu. On je jedino i prvo na šta misli i dok sanja, i dok se budi, i dok tone u san. I svi znaju da je i ona njemu jedina, jedna. Poljubili su se pre nego što je krenuo, niko nije video sem njenih šljiva, trave, ptica i sunca. Srce je htelo da joj prepukne od tuge. Samo da se vrati…
Rat je zlo. Rat nikome dobro nije doneo. Ubode je negde u dnu stomaka slutnja. Kao oštra igla.
Dani počeše da se nižu. Ni glasa, ni pisma. Ali nijedna majka ne zakuka u selu. Nijedna se crna traka ne zavijori na kući. Stanoje se ponekad zaputi ka Milanovoj kući. Da ne zaraste u korov, sekao je granje i kosio travu. Zamišljao je kako će ga jedinica jednog dana dočekati na pragu koji sada čuva. Milanovim roditeljima pali sveću. Čupka travu na grobovima. Milka samo ćuti. Sa njom se ne može pričati. Razmišlja Stanoje šta mu je činiti, glasa od vojnika nema. Čuje gde se borbe vode. Da krene za Valjevo, prenoći kod Gvozdena, ima gde. Kupiće i nešto boje, da boji vunu, jesen je već…
Milica gleda kroz prozor. Svaki dan se budi sa Milanom, priča sa njim, on je gleda i smeši se. Noćas ga je opet sanjala. Trči mu u zagrljaj, ali noge je ne slušaju, teške su kao olovo. On je gleda, nasmejan… i ne govori.
– Idem, ćeri, slušaj majku! Mada bi ona trebalo tebe da sluša, dušo moja – kaže joj otac i upreže konja.
– Hoću, tajo, čuvaj se! Imaćemo prelo, spremila sam vunu, džemper ću ti ištrikati za zimu – kaže mu jedinica i ljubi ga u obraze meke i mirišljave na sapun.
Spremio se Stanoje za grad.
– Čuvaj se i ti, ćero!
Uveče na prelo, Milica nosi spremljenu vunu. Milka neće sa njom. Sanjala je da sneg pada i ceo dan joj je hladno. Brine se za Stanoja. Brine se za njega jer ne voli sneg da sanja. Slutnja je reže, ali Milici ništa ne govori.
U jednoj velikoj sobi žene pevaju, svaka svoju preslicu ima, prede se vuna, peva, podvriskuje, toplo je i Milica je, čini joj se, od svih najveselija. Tu je Rada, Mileva, još jedna Milica, Nadežda… Sve su svoje momke ispratile, a neke i muževe… Tuga ih razjeda, ali vuna se mora spremiti i lakše je kad su sve zajedno, i lakše je kad se smeju i pevaju.
– Oj, Milane – poče Nada pesmu, sve žene nastaviše.
Noć se spustila. U Valjevu Stanoje sedi sa Gvozdenom. Dva prijatelja znaju da će noć dugo trajati. Dugo se videli nisu. Stanoje mu priča o Milki i Milici. Prokleti rat, prokleta politika… O Milanu priča, prostire pred Gvozdena i želje i čežnje glasom i rečnikom prosta seljaka koji ima jednu kćerku i dva dečja groba, dva muška deteta koja nisu dočekala da stasaju za ovaj rat. Gvozden ga teši, uliva nadu, tapše po ramenu i svaka njegova reč savija plamen sveće.
– A iz koje je čete Milan? – pita Gvozden.
Stanoje pokušava da odgovori, ali ga neka ruka nevidljiva steže oko struka. Pokušava da kaže, ali ne izlaze reči.
Gvozden nastavlja, ne vidi muku Stanojevu.
– Izginuše juče naši momci na Gučevu. Neki su, možda, i iz tvog sela.
Obli hladan znoj Stojana. Plamen sveće se u njegovim očima približi, pa udalji… i nestade u onom trenu kad glava Stojanova, uz jak tresak, pade na sto.
– Oj, Milane… – pesma se širi po obližnjoj šumi.
U tom trenu kad Stojan u Valjevu izgubi svest, na vratima sobe gde su žene prele, pojavi se prvo Milan. Iza njega, jedan po jedan, pomaljahu se glave momaka iz sela. Nasta cika, vriska, ljubljenje i pesma. Milici srce da iskoči iz grudi. Suze natapaju i bluzu i suknju.
– Vratio si se?!
– Vratio sam se! I odmah ideš sa mnom, ljubavi. Odmah! Ne dam te nikom. Samo si moja!
Milica pogleda po sobi svoje drugarice. Sve su bile zagrljene i uplakane. Vojnici svi lepi, nasmejani. U sobi odjednom zahladni. Noć se spustila davno.
– ’Ajmo, ’ajmo! Venčavamo se ako treba odma’! – kaže Milan.
Potrčaše kroz noć… ništa više nije važno… vratio se…
– Gde idemo, Milane?
– Pa našoj kući?!
– Milane…
Njegova ruka je ne pušta. Ne bi ni njegovu ona pustila… on je njen, njena ljubav…
– Ali, Milane… – pokušava da kaže, ali on kao da je ne čuje…
U daljini se vidi svetlo u njenoj kući. Majka je tužno čeka sama.
– Milane…
Vodi je dobro poznatom stazom dok joj se srce ledi.
– Ne! Nije to! – kaže u sebi.
– Milane…
Grobljanska kapija ne škripi. Stojan je podmazao. Razmišlja, a ne zna zašto joj ta misao prolazi kroz glavu.
– Milane…
Vodi je ka grobu njegovih roditelja.
– Stigli smo – kaže joj.
Ispred nje tama. Rupa duboka i njihova buduća kuća. Oseća se miris zemlje. Lice mu je belo. Hladna mu ruka.
– Milane! Milane, ja ne mogu…
Hladne crne oči zalediše joj kičmu.
– Možeš, Milice, obećala si!
– Hajde ti prvi, pa me prihvati.
Milici je sve bilo jasno u trenu. On se vratio nije. Njena ljubav je mrtva. Ovo nije on… ovo nije on…
– Dobro, Milice, dobro, ljubavi.
Sačekala je da mu noga dotakne hladnu zemlju, a onda je potrčala najbrže što je mogla. Mrtvi ne mogu da gledaju na gore.
– Milice, Milice – čulo se iz rake.
– Miliceeee…
Trčala je preko oštrog kamenja. U mraku više ništa videla nije. Nije smela da stane. Negde se čula pesma, negde vrisak, zvezde su sijale, padale. Čula je nečiju bebu kako plače. U daljini su zavijali psi.
– Milice! – sve se slabije čuo glas. I odjednom – muk.
– Možda sam uspela, možda.
Grlo joj se sušilo, noge osećala nije. Svetlo u njenoj kući sijalo je. Majka je čekala.
Ponovo se negde čuo vrisak. Kao da je neko trčao za njom. On?
– Miliceee…
Uletela je u kuću i navukla rezu u trenu kada je majka vrisnula. Zabravi prozore, prevrnu klupu i sto, prevrnu čirak, i ostadoše u tami.
– Miliceee…
U Valjevu Stanoje je ležao u groznici, dozivao Milku i Milicu. A u selu petao je zapevao.
Pogleda Milica kroz prozor i vide lik svoje ljubavi.
– Da petao nije zapevao, moja bi bila, Milice!
Okrete se i zauvek ode.
Prvi jutarnji zraci odbiše se o malo ogledalo u sobičku i u njemu pokazaše lice dve sede žene, zagrljene, sa pogledom u beznađe.
Oj, Milane…
Pamtiće se dugo sede kose Miličine. Milice, nikad neudate. Pamtiće se devojke ugaslih pogleda sa neispredenom vunom obojenom u crveno. Suze muške i cveće na grobovima. Jedan rat i ugašene mladosti. I večita molitva – samo nek se vrati…
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti.