Nagrađena priča na konkursu (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti
Branka Stamenković
Poslednja želja
Nadomak planine Besne kobile, iznad grada Vranja, smešteno je selo Nesvrta. Nekada je ovde bilo puno ljudi, nažalost, sada je ostao tek poneki seljanin. Mnoge tajanstvene i nedokučive priče kriju brda i planine. I ovde su se dešavale razne stvari i zbivali čudni događaji.
– Zdravo, Čedo.
– Zdravo, Gorane – uzvratio je pozdrav.
– Došao sam da ti kažem da je Dušankina poslednja želja bila da joj baš ti kopaš grob. Ostavila je i novac za tu svrhu. Umrla je noćas.
– Moje saučešće. Kad je već tako, prihvatam njenu poslednju želju.
– Sutra ujutru u 7 sati budi na groblju da ti pokažem gde ćeš kopati.
Svanulo je jutro. Čeda je krenuo lagano putem, poneo je sa sobom alat koji mu je za to potreban. Stigao je na grob u dogovoreno vreme. Kao što je i rekao, Goran mu je pokazao gde je grobno mesto. Nije čekao da završi, odmah mu je platio, dao je novac. Ostavio mu je piće da se osvežava dok radi i hranu kada oseti glad i otišao.
Dok je kopao jamu, imao je neki čudan osećaj, kao da ga sve vreme neko posmatra iz prikrajka. Razvrtao se okolo, tražio je pogledom šta se to krije. Nije video nikog i ništa. Seo je da odmori. Naišla je povorka. Sklonio se sa strane. Tada nije bilo sveštenika koji je držao opelo, tako da su ubacili sanduk u iskopanu rupu i počeli da zatrpavaju. Kada su završili sa zatrpavanjem, naređali su cveće. Razišli su se sa groba. Čeda je ostao da zatrpava, kada mu je prišao Goran i dao peškir. Prihvatio je i nastavio sa radom. Završio je sa poslom i krenuo put kuće. Dok je hodao, pomislio je da je nakupio blato na svoje cipele. Spustio je pogled u pravcu svojih nogu, obuća je bila čista. I dalje mu se činilo da vuče blato sa sobom. Stigao je veoma umoran kući i samo se sručio u krevet.
Nije ni primetio kada je pao mrak. Ostao je tu da leži. U vazduhu se osećala neka čudna energija. Tokom cele noći se komešao u krevetu i imao noćne more.
Ujutru, kad je ustao, bio je sav oznojen, osećao se slomljeno i umorno. Svojoj ženi se požalio:
– Veoma loše sam spavao. Imao sam tako neke čudne snove, ali se ničega ne sećam. Kao da sam celu noć s jedne na drugu stranu prenosio džakove. Boli me svaki mišić i svaka kost u celom telu.
Stanija ga pogleda i reče mu:
– Da te ne bole ruke i noge što si kopao grob?
Ništa nije odgovorio na to. Seo je na krevet da ispije crnu jutarnju kafu i jednu domaću šljivovicu. Pomisli u sebi: Okrepiće me jedna ljuta i proći će me boli. Pokušavao je da se opusti. Podiže pogled u ugao sobe, kad reče svojoj ženi:
– Šta će Dušanka ovde? Juče je bila njena sahrana. Zar nije umrla?
– Šta to pričaš, Čedo? Nema nikog u sobi, samo smo nas dvoje – začuđeno odgovori njegova žena.
– Ma eno je tamo u uglu do šporeta. Ljutito me posmatra.
– Kô da si razum izgubio! Šta pričaš? Nema nikoga!
– Kaže mi da vratim peškir što su mi dali. Uzeo sam pare, plaćeno mi je. Kako znam i umem, peškir da vratim i da ga ostavim na njenom grobu.
Kako je to izgovorio, zažmurio je i počeo da se grči i savija kao klupko.
– Čedo, šta ti je?! – ciknula je uplašeno Stanija.
– Idi po Kumbara Slađana. Reci mu da dođe sa svojim konjima i kola za vuču. Ostalo mi je još šest sati.
– Šta ti to znači? Kakvih šest sati?
– Još šest sati života – teško dišući, jedva je izustio. Čuvši to, Staniji se podiže kosa na glavi od ove strašne izjave. Prišla je do njega. Pokušala je da ga ispravi iz tog položaja, nije uspela. Bio je tvrd. Kao da je skamenjen. Usta je jedva otvarao kada je govorio. Nije mogla da poveruje šta vidi, ali joj je razum govorio da je bolje da posluša svog supruga i uradi to što traži.
Morala je da ga ostavi samog, sem njih dvoje, niko više nije živeo u toj kući, a ni u blizini. Navukla je neki džemper i pošla je na drugi kraj sela. Išla je brzo, koliko su joj noge to dozvoljavale. Obično im treba oko dvadesetak minuta da stignu do njih, sada joj se činilo kao da celu večnost hoda. Noge su joj otkazivale, što od žurbe, što od premišljanja šta se s njim zbiva i iz straha za muževljev život. Dok je trčala po zemljanom putu, kolena su joj nekoliko puta klecnula, padala je i ustajala. Kao da je bežala od kakve aveti. Od silne žurbe da što pre stigne do cilja vrtelo joj se u glavi. Borila se za dah. Konačno. Stigla je na odredište. Uspaničeno je lupala na vratima iz sve snage.
– Šta ti je, ženo? Je l’ gori negde?
– Vesna, daj kaži mi gde je Slađan?! Da krene sa mnom do kuće, nemamo vremena, Čedi uopšte nije dobro. Veoma loše izgleda.
– Eno ga, na Gumno, proverava stado i sakuplja seno.
– Hvala ti. – Vesna, Slađanova žena, sva zbunjena, ostala je zatečeno da stoji na pragu svoje kuće, a Stanija otrča dalje. Još nije bila stigla do Slađana, kada je počela da doziva njegovo ime:
– Slađane! Slađane! Hitno je! Pođi sa mnom! Gotov je Čeda! Eno ga leži sav ukočen!
Slađan ispusti vilu i potrča joj u susret.
– Jesi li dobro? – Od trčanja i vetra, marama joj spala sa glave, kosa raščupana. – Izgledaš kao da te đavo juri.
– Tako nekako mogu da ti kažem. Hajdemo, nemamo vremena za gubljenje. Povedi konje i kola, usput ću ti ispričati.
Dok su išli putem, sve mu je ispričala. Slađan nije mogao da poveruje u ono što čuje, delovalo mu je tako nadrealno. Kad su stigli, Čeda je bio u gorem stanju kao kada ga je ostavila. Još više je bio sklupčan, sporije je disao.
– Ostalo mi je još tri časa do života – Jedva je izustio – Dddušanka… je… prevviše… ljljuta. – Nije mogao da izgovara čisto i tečno reči. Borio se za svaki uzdah. – Traži… da joj… vvvratim… peškir… hmm… nnnosite… me…. mmmm… na… groblju… mmm… – Osećao je bol po celom telu. Bio je zgrčen i oznojen. Mogla je da se iscedi voda od njega. Slađan i Stanija su pokušali da ga podignu, ali bezuspešno, iako je bio prosečne težine, nisu mogli da ga podignu. Treba im bar još jedna muška snaga.
– Sad ću se vratiti, idem po Raku. Sami nas dvoje ga ne možemo podići i staviti na kola. Previše je težak. – Uzjahao je konja i odgalopirao. Brzo su se vratili. Utrčali su unutra. Kratko je rekao:
– Još… dddva… uh… sata.
Nisu čekali ni sekunde. Kako su ga podizali, imali su utisak kao da ga neko vuče dole, kao da ga čupaju iz korena. Uz veliki napor, uspeli su da ga podignu i stavili na kola, kao da je težio nekih dve stotine kilograma. Mislili su da će ići lagano, grdno su se prevarili. Konji u početku nisu hteli sa mesta da se pomaknu. Nekih pola sata su se vrteli oko njih. Prvo su ih vukli za uzde, potom gurali, molili, da bi na kraju pošli tek kada su i jednom i drugom stavili po oglav. Krenuli su, ali ni konji nisu mogli brže. Slađan je prokomentarisao:
– Sa njima izvlačim kakve balvane i stabla iz šume, šta je ovo? Kao da vuku kamion pun kamenjem, a ne Čedu.
Bili su na pola puta, kad im Čeda dao obaveštenje:
– Još… ssat… vremena… uf!… Imam… da… vvvratim… ppeškir… Nadi…
Koliko god su pokušavali da budu brži, nisu uspevali, kao nekom nevidljivom silom su bili usporavani. Što su se sve više približavali groblju, to je bilo teže i Čeda je ostajao bez daha, disao je sve sporije. Na putu je ostajao trag od njega što se znojio, kao rečica.
– Izdrži, Čedo! – govorila je Stanija. – Još malo i stižemo. – Nekih devet stotina metara su bili udaljeni od groba kad Čeda izusti:
– Još… hm… petnaest… minuta – počeo je da stišće vilicu i škripi zubima. Stanje mu je bilo isto, možda i gore. Namučili su se dok su ga spustili iz kola. Raka se dosetio, skinuo je drvenu stranicu od kola, tu su stavili Čedu, jer im je bilo nezgodno da ga drugačije nose. Stigli su do groba. Jedva su ga preneli. Ostavili su peškir na zemlju.
– Evv… Dušanke… ne vodi mme sa sobom… vraćam ti peškir…
Nebo se naoblačilo, pojavili su se sivi oblaci, svrake, gavrani, vrane, kojekakve crne ptice, počeše da lete iznad njih, sasipala je hladna i jaka kiša.
– Hajdemo u kapelu – reče im Stanija – da sednemo i odmorimo malo. Dotada će se valjda smiriti nevreme.
Uneli su Čedu unutra, stavili ga na zemlju. Istog trena, na drugom kraju kapele poče nešto da pucketa, kao da neko lomi grančice i gazi na suvom lišću, a napolju da seva i grmi. Udari jak pljusak. U ćošku puče kao da je opalila puška. Čeda poče postupno da se ispravlja, podiže polako glavu, a u licu je bio sav zelen. Napolju potom krenu jak vetar da duva. Nedugo zatim razvedri se. Sunce je ogrejalo, kao da prethodno nije bilo nevreme. Udahnu duboko. Otvora oči kao da prvi put progledava. Podiže ruke u vazduh, isteže se, kao da se probudio iz dubokog sna i reče:
– Zašto smo ovde?
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti.