Priča koja je ušla u širi izbor na konkursu (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti
Goran Bojić
Posle dvesta godina
Mladić i devojka, sasvim običnog izgleda i sasvim neupadljivo obučeni, stajali su pred zgradom velike banke i kroz ogromni stakleni izlog posmatrali zaposlene i klijente unutra, koji su se kretali i muvali pred njima kao da su glumci na filmskom platnu, samo što nije bilo zvuka. Ako biste pažljivije pogledali ovaj par, videli biste da je svoju pažnju posebno usmerio na službenika srednjih godina, obučenog u uredno ispeglani crni sako sa crvenom kravatom, koji je sedeo za stolom sa upadljivim natpisom „Krediti”.
Devojka je držala u ruci staru, crno-belu fotografiju, zagledala čas nju, čas čoveka za stolom, pa je rekla:
– To je on. Nema sumnje.
– Stvarno liči – reče momak.
– Slikaj ga mobilnim – reče devojka – pa ćemo uporediti slike.
Pomalo nevoljno, momak je izvadio telefon i kliknuo dvaput. U tom trenutku je čovek za stolom podigao pogled i kroz izlog banke prodorno pogledao pravo u njih. Devojka trgnu mladića za rukav i oboje se žurno udaljiše od izloga prema pešačkom prelazu.
– Provalio nas je – rekla je.
***
Naš bankarski službenik je, nakon što mu se završila smena, žurnim korakom krenuo kući. Usput je nakratko svratio u prodavnicu računarske opreme, odakle je brzo izišao i nastavio put. Stanovao je u malom stanu u polusuterenu jedne stare zgrade na Kosančićevom vencu. Susedi su ga retko viđali, uglavnom kad izlazi iz stana ujutru na posao ili kada se po podne sa posla vraća. Javljao se svima ljubazno, ali se nije družio ni sa kim. One koji bi pokušali da mu svrate pod nekim izgovorom, da proćaskaju, popiju kafu ili razgovaraju o nekim poslovima u zgradi, držao je pred vratima sve dok se ne bi dogovorili sve što su imali, ali unutra nije puštao nikoga. Na kraju su susedi digli ruke od njega i proglasili ga čudakom. Uostalom, zar je malo takvih u našem lepom gradu? Po zgradi se ionako pričalo da su u tom stanu oduvek živeli neki čudaci. A kada se naš činovnik i danas vratio kući u uobičajeno vreme, postarija komšinica preko puta, koja bi za svaki slučaj bacila pogled kroz špijunku svaki put kad bi ga čula da dolazi ili odlazi iz stana, primetila je da je danas, pre nego što je ušao i zatvorio vrata za sobom, iznad njih pričvrstio neku spravicu. Radoznala, pozvala je u pomoć unuka, koji je, pogledavši kroz špijunku na spravicu, odmah rekao: „Baba, postavio je veb-kameru.”
***
Čim je ušao u skromni i uredni devojčin stan, naš mladi par sa početka priče je priključio mobilni telefon na monitor i počeli su da pažljivo upoređuju staru crno-belu fotografiju sa fotografijom sa telefona.
– To je on, vidiš i sam – reče devojka i okrete crno-belu fotografiju, na čijoj je poleđini olovkom bilo napisano: „Sava Savanović, Beograd, 23. april 1935.” – Video si kako nas je pogledao, moramo da nešto uradimo prvi.
– Šta da uradimo?
– Kolac – reče devojka.
Posle kraćeg predomišljanja i pošto je progutao knedlu, momak reče:
– Znaš šta, je l’ ti to ozbiljno? Ovo je otišlo predaleko.
– Ti si mislio da je ovo igra?
– Nego šta je?
– Kada sam ti ispričala šta je meni ostavila u amanet moja majka, kojoj je to prenela moja baka, kojoj je to prenela moja prabaka, rekao si da je strava stvar i da mi sve veruješ.
– Ma, nisam hteo da misliš da ja mislim da si… ti… malo ćaknuta. Stalo mi je do tebe. Sve mi je izgledalo kao dobra zabava, ali sad… da proganjaš nedužnog čoveka…
– Svi su mislili da je priča „Posle devedeset godina”, koju je napisao moj čukundeda, fina izmišljotina. E pa nije. Rekla sam ti da je čukundeda Milovan mojoj čukunbaki poverio da je ta priča stvarna, samo što u stvarnosti kraj nije bio takav. Savu Savanovića nikad nisu našli. Taj je nastavio da hara, vodenicu su morali da zatvore, a na kraju se i čitavo selo iselilo, zbog vampira. Mojoj porodici je ostalo u amanet da ga nađemo. Lovimo ga već četiri generacije. I sad, kad sam ga ja našla…
– Ma daj, ne lupetaj, sad mi je stvarno dosta! To je običan bankarski službenik!
– Koji izgleda kao brat blizanac čoveka sa fotografije snimljene 1935? I koji i dalje živi u istom stanu kao i taj čovek?
– Ma slušaj, sve su to koincidencije koje se mogu objasniti. A da ti možda odeš na neki razgovor, mislim, nekog pouzdanog psihoterapeuta…?
– Izlazi iz mog stana! – reče devojka, povišenim tonom.
– Čekaj, stani…
– Napolje iz mog stana!
– Polako, polako, molim te, čekaj… ’ajde, dobro, reci mi, šta planiraš?
***
Sutradan ujutru naš službenik je kao i obično krenuo na posao, ali ne svojim uobičajenim putem, već kroz dvorište susedne zgrade, sve vreme se osvrćući oko sebe. I taman kada je kroz uzani prolaz trebalo da izbije na parking koji vodi na ulicu, ispred njega se ispreči momak sa fantomkom na glavi i ogromnim zašiljenim kocem u ruci. Ne očekujući ništa dobro, službenik se okrete i potrča nazad samo da bi naleteo na nogu koju mu je podmetnula devojka koja je iskrsla iz udubljenja u zidu, pa se prostro po betonu koliko je dug, a devojka, koja je, uprkos svom nežnom i krhkom izgledu, bila majstor aikidoa, skočila mu je na leđa i smotala mu ruke, na koje mu je momak, priskočivši, stavio lisice i još povezao i noge sastavivši ih dodatno lancem.
– Jeste li poludeli – prostenjao je službenik – šta hoćete od mene, o čemu se ovde radi?
– O Savi Savanoviću – reče devojka, skidajući fantomku sa lica. Isto je uradio i momak. Sad se moglo videti da je to naš mladi par, koji je od početka uhodio nesrećnog službenika.
– To sam ja, ali šta sam uradio, šta hoćete od mene? Novac i kartice su mi u novčaniku, uzmite sve, samo me pustite – reče službenik.
– Ti si vampir – reče devojka.
– Šta? Šta? Jeste li poludeli? Vi ste psihopate! Upomoć! – pokušao je da vikne nesrećni službenik, na šta mu momak pritisnu zašiljen kolac na grudi.
– Još jednom podigni glas i zabiću ti kolac…
– Neću, neću – prošaputa činovnik – molim vas, ja sam samo bankarski službenik, mogu vam dati najpovoljniji kredit…
– Poznaješ li ko je na ovoj slici, skote? – reče devojka, vadeći iz džepa staru, crno-belu fotografiju, podnevši je pod nos svojoj žrtvi.
– Moj deda – prošaputa službenik.
– Tvoj deda, malo sutra. Izgleda kao tvoj brat blizanac, ima čak i isti beleg na licu kao i ti. Ova fotografija je snimljena ispred ove tvoje zgrade 1935. godine, a ti još živiš u njoj, u istom stanu. Samo se pitam koliko si ljudi dosad već ubio i kako si sve to uspeo da sakriješ – reče devojka, i pokaza momku da jače pritisne kolac. – A sad, tvoje poslednje reči?
Izraz lica bankarskog službenika se odjednom promeni, i od uplašenog postade potpuno ozbiljan i sabran.
– U redu, reći ću vam istinu.
– Pa hajde, reci nam istinu – reče ironično devojka.
– Vi još živite u prošlosti. A vremena su se promenila. Pre dvesta godina vi ste sejali so i istezali klade, je l’ tako napisao tvoj čukundeda? Danas to više ne radite.
– Naravno, znaš ko sam…
– Naravno da znam. Dakle, vi, ljudi, ste mnogo napredovali. Napredovali smo i mi. Možda smo nekad sisali krv, ali posle dvesta godina to više ne radimo.
– Nego šta radite? Čime se hraniš, skote, kad si uspeo da preživiš do danas?
– Hranim se kreditima.
Nastade tišina. Momak i devojka se zgledaše.
– Šta je osnovni sastojak krvi? Životna energija. Ne moraš nekom isisati krv da bi mu uzeo nešto životne energije. Dovoljno je da mu ponudiš veliki kredit. Odmah iz njega pokulja pohlepa. A onda shvati da se upleo, pa počinju da ga hvataju nesigurnost i strepnja, kako će to sve da vrati. Na kraju počinje da laže i izbegava obaveze. Zbog svega toga iz njega iscuri toliko životne energije da mogu da poživim par desetina godina, samo od jednog klijenta. Zašto bih mu sisao krv? On nastavlja da dalje živi, nastavljam da živim i ja. Nikog ne ubijam.
– A da mi ubijemo tebe?
– I šta ćete postići? Dobićete četrdeset godina, možda i doživotnu robiju. A možda i ludnicu. Nikad nikom nećete moći da dokažete da sam ja – da se izrazimo precizno – transhumano biće. A nisam jedini. Ima nas dosta, ne biste ni sanjali na kakvim sve mestima. Nikad nećete spasti svet, a nema ni potrebe da ga spasavate od nas. Mi smo deo ekosistema. Sve dok se vi, ljudi, zaluđujete negativnim mislima i emocijama, biće i nas. Usisavamo sve to od vas i time vam još i činimo uslugu.
Nastala je mrtva tišina. Prvi je reagovao momak, bacivši kolac. Potom devojka otključa lisice sa ruku službenika, skide mu lanac sa nogu, ovaj se podiže, otrese prašinu i prljavštinu sa odela, uze akten-tašnu koja mu je bila ispala iz ruku, i ne okrećući se više prema našim junacima, udalji se kroz pasaž u maglovito beogradsko jutro.