Nagrađena priča na konkursu (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti
Dragana Đurković Tošić
Pod Magličom
Ne pišem ovo da bi mi ti verovao. Ni da bi mi verovali drugi… Drugu muku ja imam. Golemu, pregolemu.
Ne verujem sebi još koliko dugo mogu da nosim ovaj kofer, u kome ima svega, a najviše ljudske kože i mesa.
Nije ljudska koža svlak da se svuče i ostavi na livadi ili otkosu. Nema tu moć regeneracije. Svaka je original, ima svoju boju, debljinu, miris i ukus. Kao i njen vlasnik. U mladosti sam bio kao i svi ostali. Ludovao za devojkama, pravio svakakve gluposti, voleo sam i da se napijem i da se pobijem. Umeo sam po tri dana da bančim i da se rašijem od rakije u nekoj krčmi pored puta ili seoskom domu. Često noge nisu znale kuda me nose. Toliko sam ih mučio… sećam se jednom otopio februar ono snega što je u nasleđe dobio od januara, pa se sokaci raskaljali, teško hodaš i kad je oko bistro, a ja se dobro okvasio u Jerovoj kafani. Došao do pod lipu u Jankovom lugu i ni korak dalje. Ne mogu ni da pomerim ni da podignem noge, a ni glasa da pustim. Nešto u meni mi govori da treba da se prekrstim, da izgovorim Oče naš. Ništa ne mogu. Samo stojim u onoj jaruzi. Razgovarao bih sa sobom za početak, ali ni to ne mogu. Kad bi mi neko bar cigaretu zapalio da odagna ovu maglu koja se iznenada pojavila i postaje sve gušća. Ni dan-danas ne znam koliko sam dugo boravio u Jankovom lugu, ali znam, to ću se zakleti na krst, da su tri devojke u crnim dugim haljinama bile sa mnom. Jedna je stajala pored mene i pridržavala me za levu mišicu, a druge dve su lebdele u vazduhu iznad moje glave.
***
A modrica sam se nanosio ihaaaaa… Više su me tukli nego što sam tukao druge. Kad god bih primetio da neko nekog maltretira, da mu dušu vadi na lakat, da mu ne dâ da živi, e nije ga majci imao mira. Priđem kô čovek, pitam u čemu je problem i šta mu je taj i taj skrivio.
Najčešće se obrecnu na mene da gledam svoja posla ukoliko ne želim da i ja dobijem po labrnji. Tad mi obavezno pada mrak na oči i bez najave počinjem sa pesničenjem. Žrtva iskoristi zgodan momenat i spasava svoju guzicu ostavljajući me na bojnom polju samog. Nastavak priče je gotovo uvek isti. Tučemo se kô tetrebovi dok fizički slabiji ne posustane i podvije rep ili nas neko ne razdvoji.
Moram da priznam, voleo sam više da se pobijem, ama više nego da primim platu. Koja je to slast, neopisiva. To kad nešto u meni iz stomaka krene da kuva, da se penje i razliva po celom telu, da mi tuče u slepoočnice, ubrzava rad srca, da me goni u provaliju, čini mi se bio bih u stanju da skočim samo da nekog uhvatim za rever kaputa, pesnicom udarim posred lica ili udarim zakuku i stropoštam ga u blato ili nasred puta.
Kad sve to prođe, kad se stiša, osećao bih se nekako ispražnjen, lak, miran, sličan talasu što mirno udara o pramac broda ili obalu posle noćne bure na pučini.
Dani koji su iza toga sledili bili su mirni, jednolični, sa preciznošću izmereni vremenom kad sam jeo, spavao, čitao, radio ili pokušavao da razumem sebe i zašto radim sve to što radim. Da, baš tako, sve dok nije sa stricem Bogdanom stigao i njegov drug Lazar da provede kod nas vaskršnje praznike.
E taj njegov drug, taj Lazar, umeo je da zaviri u dušu. Svima nam je izvrtao duše kao da su postave od poderanog kaputa. Meni se činilo da je najviše izvrtao moju. Ono kao da mi je na licu pisao sav pređašnji život, tako me je čitao. Kao knjigu. Kao bukvar kad podučava prvačića. U početku mi je bilo neprijatno tih prvih dana, posle sam počeo da ga se pribojavam dok me on nije direktno pitao zašto zazirem od njega. Tad sam se još više ušeprtljao, upleo kao pile u kučine.
Na Veliki petak su se majka i sestra spremale da otpočnu farbanje jaja, kad se on upleo i u taj posao. Otkad sam postao, kod nas je to bio nešto što su samo žene radile. Muškarcima je bio strogo zabranjen pristup kuhinji dok traje taj svečani rad, a sad neki nepoznat čovek, potpuni stranac, u našoj kuhinji sa našim ženskim svetom farba jaja sa pologa naših kokošaka.
Ni stricu nije bilo pravo, pa je ušao i na direktan način mu je saopštio negodovanje cele familije. Mirno je saslušao kritike, podigao ruke visoko iznad šerpe u kojoj se nalazila potopljena lukovina, već spremna da primi prva našarana jaja, otresao ih u vazduhu, potom temeljno oprao nad sudoperom, obrisao peškirom, izvinio se i izašao napolje.
U vazduhu se osećala neprijatna tišina. Svi smo ćutali. To ćutanje je dugo trajalo, predugo. Niko nije imao hrabrosti da ga prekine. Činilo nam se da nam je neko nešto oduzeo i istovremeno da smo se ogrešili o ovog neznanca. Bilo kako bilo, sa proticanjem vremena tenzija nije popuštala. Naprotiv, u duši je postajalo tesno, a napolju vreme se zgusnulo, naoblačilo. Odozgo od Magliča počela je da se spušta gusta magla, kao da nije proleće. Za nepunih pola sata prekrila je celu dolinu, ulicu, dvorište. Usred bela dana prst pred okom se nije video.
Sedeo sam pod orahom tu ispred naše kuće na klupi od grubo tesanog drveta. Sedeo sam i u ruci okretao granu sa tek olistalim malim, nežnim listovima i mirisao ih. Mirisom sam se branio od straha koji je izvirao u meni, a kome nisam znao poreklo. Lažem, znao sam da je povezano sa ovim došljakom Lazarom, ali nisam smeo da ga imenujem. Lakše mi je bilo ovako da se branim.
A magla bela, gusta, krupna kao jaganjci iz našeg tora. Čini mi se i mirisom na njih liči, samo što me paralisala, oduzela mi dah, samo mi oči ostavila da vidim i ono što bih da zaboravim. Da zaboravim tri prelepe devojke obučene u bele čipkane haljine sa vencima od raznobojnog cveća na glavama iako cveća nigde nije bilo. Pevaju neku pesmu čije reči prvi put čujem. Pevaju i rukama me mame da ustanem od stola i da im se pridružim.
Omamljen i opijen, ustao sam i zakoračio… sećam se da sam padao i padao i padao u neku provaliju i da kraja nije bilo. Usledio je mrak, gust mrak… trajao je nedeljama.
Prvo čega se sećam, kada sam ustao iz tog mraka, su oči, tamne oči sestre Dragoslave, koje su me posmatrale sa toliko brige. Znao sam da sam živ i da ću ozdraviti. Ono što sam video u provaliji ne smem nikom da kazujem. Prvo, ne bi mi verovali, a drugo, ne bi meni donelo olakšanja. To nosim kao skute košulje i znam da osim ovog našeg sveta postoji još jedan mnogo složeniji, koji je sastavljen iz nekoliko nivoa. Ali ni o tome ne smem. Ne sada. Znam da ono kako sam živeo pre nije vredelo pišljiva boba. Ni lonče hladne vode. Ništa. Ćorak.
Treba dušu okupati i spremiti za povratak kući. To, samo to je važno. Sve ostalo su trice i kučine… sreća te bi Lazara i magle nad Ibrom. Sreća inače nikad ne bi’ ozdravio.
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti.