Nagrađena priča na konkursu (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti
Snežana Maldaner
Nepomenik
Selo naizgled spava. Mrak i tišina, ali svi budni. Misle o onom čudaku kojeg Boža već tri jutra zaredom zatiče u svom ambaru. Čovek go kô od majke rođen, samo ogrnut nekom ponjavom, spava u ambaru i kako Boža otvori vrata, ovaj skoči i bez reči pobegne. Tako je Boža ispričao komšijama, a oni dalje proširili vest po selu. Ni Boža ne može oka da sklopi. Prevrće se u krevetu i hukće. Proverio je ambar pre nego što je pošao da legne i tamo nikoga nije zatekao. Pita se da li opet da ode. Šta ako je sad tamo? Gluvo je doba, drugačije je po danu. Jeza mu prođe kroz telo. Šta da mu kaže, ako je tamo? Šta ako ga ovaj ovog puta napadne? Možda da pozove komšiju Trajka da zajedno pođu? Prolaze sati, on se vrti u krevetu i jednako uzdiše. U neko doba on skoči iz kreveta.
– Probudiću Trajka, nema mi druge – prošaputa sebi u bradu.
Ogrnu kaput i izađe iz kuće. Trajkova kuća je blizu i u par koraka je već bio ispred nje. Premišlja se još malo da li da pokuca na prozor i na kraju pokuca. Trajko je brzo otvorio.
– Dobro je da si došô, da nisi, ja bi’ došô tebi. Kako da spavam kad samo pomislim da je onaj opet tamo? – šapuće Trajko.
– I šta ćemo sad? Da odemo zajedno do ambara, ako je tamo, da ne damo da pobegne, nego da ga ispitamo? – još tiše će Boža.
– Čekaj, sad ću da izađem, samo da uzmem nešto u ruke, ne možemo goloruki – odgovori Trajko i zatvori prozor. Brzo se obuče i izađe. U ruci je držao žarač. – ’Ajmo sad, Bože, pomozi.
Vrata na ambaru su bila odškrinuta. Oni se pogledaše uplašeno, ali odustajanja nema. Trajko nogom gurnu vrata i otvori ih širom. Mračno je, ali svetlost mesečine je bila dovoljna da vide čoveka koji je sedeo mirno kao da ih je očekivao.
– Opet ti! Ko si? Šta ćeš ovde? – krenu Boža da ga ispituje.
– Ime mi je Miloš – mirnim glasom odgovori čovek. – Nemam ništa, ni odelo, ni hranu, ni gde da spavam. Ništa baš. Oni su me ovde poslali.
– Ko te poslao? – upita Trajko.
– Ma, oni tamo – i pokaza rukom prema brdu iza kuća. – Nego, ljudi, da me pustite da prespavam, kad vas molim.
Boža i Trajko izađoše napolje zbunjeni.
– Šta da radimo? – pita Trajko. – Izgleda neki jadnik, kô da je skrenuo s pameti. Nije taj opasan. Da ga pustimo nek spava. Hladno je da ni mačku ne isteraš napolje? – Boža se zamisli malo, zakašlja se, pa opet uđe unutra i okrenu se prema čoveku.
– Spavaj tu, pa ćeš sutra sve lepo da nam ispričaš po redu.
Zatvoriše vrata i odoše svako svojoj kući i najzad mirno zaspaše. Ujutru Boža ode u ambar, ali Miloša nije bilo. Nije ga bilo ni sledećih nedelju dana i taman su pomislili da ga više neće videti, on se opet pojavi. Ovog puta je došao pod Božin prozor i pokucao. Božina žena Mara se prenu kad ga ugleda priljubljenog za staklo.
– Šta ćeš, nesrećniče, ovde!? – vrisnu ona.
– Gladan sam, možda bi mi dala malo ’leba i mleka?
Deca su sedela za stolom i večerala. Miloš je gledao u njihove tanjire netremice. Mara uze tanjir, u njega sipa mleko i udrobi hleb, te mu ga dodade kroz prozor. Miloš zgrabi tanjir i smaza sve u nekoliko zalogaja.
– Ti mi dade da jedem, hvala ti, ali ja ti moram reći istinu. Sutra ćeš ožaliti nekoga svoga – nevoljnim glasom prošaputa Miloš skrivajući pogled.
– Marš odavde, džukelo jedna, da te moje oči više ne vide! – zaurlala je Mara, a on samo nestade. Kako li ovako brzo pobeže?, pomisli ona.
Sutradan Mari javiše da joj je umro brat jedinac. Ona pade od bola, rukama udara u grudi, nasta vriska, polivaju je vodom. Tuga.
Prođe mesec dana. U selu se sprema svadba. U kući mlade se užurbano priprema doček svatova. Vri kao u košnici, i u kući, i oko kuće. Čuje se veseli žamor i smeh devojaka, neke pevuše. Mladina majka Joka ode iza kuće da ubere cvetove za svatove. Odjednom se Miloš stvori ispred nje. Opet je bio ogrnut samo ponjavom. Gledao ju je unezverenim pogledom. Joka se prepade. – Šta ti tražiš ovde!?
– Udaješ ćerku – brzo je govorio Miloš – ali to nije njena sudbina. Mladoženja neće dugo.
– Ma, gubi se, jado jadni, da ti ne bi’ sad oči iskopala! – urliknu Joka i poče da se osvrće i traži čime bi ga udarila.
– Ja ti to ne bi rekô, oni mi naredili da kažem – Miloš samo procedi kroz zube i opet nestade tako brzo da ni Joki ne beše jasno gde se dede.
Sutradan umesto svatova stiže vest da je mladoženja pao s konja i tako udario glavu da mu spasa nije bilo. Tuga i neverica u selu. Razleže se kuknjava umesto pesme.
Stanica se izjedala gledajući svoju ćerku kako kopni od tuge iz dana u dan. Pitala se neprestano šta su Bogu zgrešili da ih ova muka snađe. A onda počeše da naviru slike susreta sa Milošem i njegove proklete reči da odzvanjaju.
– Prokletnik mi je rekô šta će da bude, a ja nisam slušala, nisam verovala! – zakuka ona. Čuli je ukućani i potrčali da vide šta joj je. Ona im sve po redu ispriča jecajući. Svi kô skamenjeni stoje zgledajući se bez reči. U pogledima im očaj i bes, a Miloša nema od tog dana.
Ubrzo su saznali da je i Mari prorekao smrt brata i počeli da povezuju sve što se dešavalo od njegovog prvog pojavljivanja. Trajko se prisetio Miloševih reči da ga „oni” šalju i da je tada pokazivao na brdo.
– Tu nisu čista posla, on je neki đavo, kad vam kažem! – viče Trajko.
– I kako samo brzo pobeže onu noć s prozora, kô da odlete – nadoveza se Mara. – I kad je sa mnom pričao, čim sam podviknula, isto brzo pobeže kô da ispari – priseti se Stanica.
– Ljudi, šta ima više da se priča! Sve je jasno kô dan! A to što kaže da ga šalju „oni”, to su nečastivi, kad vam kažem, i treba ga kocem po glavi, samo da ’oće opet da dođe! – opet viče iz sveg glasa Trajko.
– Tako je – svi uglas odobravaju.
Prolazili su dani i selo se polako vraćalo mirnom životu. O Milošu nisu razgovarali, kao da su se zavetovali na ćutanje, kao da bi sam pomen njegovog imena slutio nesreću, ali je svako sa zebnjom u srcu mislio o njemu. S vremena na vreme bi poneko dete pitalo za njega, ali bi samo usledio odgovor: – Nepomenik, daleko ga bilo.
Prođe tako tri meseca, dok ne stiže glas da je viđen u drugom selu. Kad su Boža i Trajko to čuli, rešili su da odmah odu tamo i upozore ljude na „nepomenika”. To su i uradili, otišli kod ljudi, ispričali im sve što ih je snašlo i posavetovali ih šta da rade dok ih još nije snašlo isto zlo.
– Najbolje bi bilo da vi budete ulepo s njim neko vreme, da pomisli da mu je tu sigurno, samo se tako pravite blesavi, pa kad se najmanje bude nadao, u’vatite ga na spavanju i kocem po glavi. – Trajko je šaputao okupljenima kao da se plašio da ga neko prisluškuje, a oni ga pomno slušali upijajući svaku reč. I poslušali su ga. Miloš je spavao u seoskim ambarima, seljani mu davali da jede i pije, pustili ga da se odomaći među njima, mada su sve vreme strepeli da im ne prorekne neku nesreću. Onda, jedne noći, kad su procenili da on uveliko spava, nekoliko njih se prikrade ambaru, rešeni da se konačno obračunaju s njim. Uleteše oni unutra, ali njega tamo nije bilo. Na mestu na kom je ležao bila je samo ponjava. Nikada više niko nije čuo za njega. Ostala je priča o njemu i pitanje ko su „oni”. Ipak, neki su se kleli da su ponekad u zoru zaticali odškrinuta vrata na svojim ambarima iako su ih svake noći zaključavali.
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti.