Nagrađena priča na konkursu (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti
Tanja Milutinović
Marcipan
Osvanula je vesela nedelja. Grad je organizovao revijalnu trku oldtajmera, u čast gran-prija koji se 1939. održao u Beogradu, na potezu oko Kalimegdana.
Ovaj put su pre početka trke stare automobile izložili ispred Paviljona Cvijete Zuzorić. Bilo ih je iz različitih perioda, od dvadesetih do sedamdesetih godina prošlog veka, a pažnju su najviše privlačili dobro očuvani bolidi – naročito oni valjkasti, nalik na velike cigarete sa točkovima.
Uskoro je vesela povorka motora i automobila krenula, na oduševljenje prisutnih građana, i sveopšte veselje dece. Doterani i brižljivo čuvani, drumom su defilovali starci: narandžasta lanča lambada, ford model T, marinskoplavi aero-10, sa žutim osovinama točkova, svi iz dvadesetih godina prošlog veka. Za njima su se šepurili crni svečani neš-870 iz 1931, na čijoj haubi je dominirala figurina džokeja, pa tamnobordo uglađeni mercedes benz 300C iz 1955, ali bilo je i mlađih „ajkula” i omiljenih fića ofarbanih veselim bojama. Na starim automobilima spušteni su krovovi, pa su pomalo nalikovali kočijama bez konja. Svi su bili brižljivo očuvani i sjajili se uglancani. Pratili su ih stari motori, pa čak i jedan be-em-ve sa bočnom prikolicom iz ’52.
Ova vozila budila su u posmatračima nostalgiju za prošlim vremenima, i radoznalost da se spozna kako se nekad u prošlovekovnom Beogradu živelo.
Veseli događaj je iz prvih redova posmatrala i Marija, novinarka, koja nije bila na zadatku, ali je ipak prikupljala inspiraciju da nešto zanimljivo napiše ovom prigodom. Nakon što se trka završila, polako je krenula nizbrdo, Pariskom ulicom, prateći tramvajske šine.
Iznenada se tamni oblak nadvio nad gradom i novinarka je zabrinuto pogledala ka nebu.
– Neće kiša, gospođo – začula je iza sebe ženski glas. – Možemo je očekivati tek za par sati.
Kraj nje je stajao starinski, crni lakirani bugati, spuštenog krova, neobično očuvan, kao da je sad izašao iz fabrike. Za volanom je sedela mlada žena. Marija je odmah primetila njenu lepotu. Bila je obučena u maniru tridesetih, verovatno u želji da dočara doba kada se trka odigrala.
– Nadam se da ste u pravu – odgovorila joj je, zbunjena njenom neobičnom pojavom.
Lepotica je nosila malu kapicu, jednom stranom sasvim priljubljenu uz lice, a kraća, crna kosa, izlomljena „u talase”, sijala se premazana uljem. Žena je imala nešto kreolsko na licu – široke istaknute jagodice, pomalo zakošene oči, pravilan ravni nos, i divan osmeh belih zuba. Veoma prijateljski nastrojena, odmah je ponudila:
– Uđite, budite moj gost, da vas provozam.
– Jako lepo od vas – prijatno se iznenadila Marija. – Da pogađam, ovo je bugati iz ’31?
– Dobro ste obavešteni. Da niste novinar?
– Jesam, možda nešto zapišem o današnjem danu – ušla je u auto. – Jako vam je zanimljiv kostim – primetila je.
Žena je nosila strukirani sako sa visoko podignutim, krznenim okovratnikom i suknju do gležnjeva. Bila je sva u crnom, sa velikim belim paspulima na rukavima košulje, i niskom bisera oko vrata. Asocirala je na platna Tamare de Lempicke.
– Hvala – nasmešila se ljubazno.
Mariju je intrigirala njena neobična lepota – beli ten u kontrastu sa tamnom kosom i istočnjačkim licem.
– Ja sam Liza, slikarka – predstavila se tajanstvena lepotica.
Vozila je polako, kao da želi da osmotri nešto što dugo nije videla.
– Divni Kalemegdan. Srećni smo što ga imamo – posmatrala ga je zaneseno. Vetar koji im je duvao u lice, odagnao je oblak, i sunce je granulo. Mariju je obuzela egzaltiranost. Naišao je dragoceni trenutak kad se život objavi savršenom čistom radošću, kao da nikada nije bilo ničeg lošeg pod kapom nebeskom, niti da je moguće da će ikad biti. Žene su se smešile i klizile kraj zamamnog zelenila.
– Malo ću skrenuti sa trase – obavestila je Liza. – Samo da drugaru slikaru odnesem boje. Molim vas da pođete sa mnom.
– Što da ne – začudila se novinarka ponudom, ali nije mogla da odbije ljubaznu neznanku. U Gospodar Jevremovoj su izašle iz auta i zašle u senovito, skriveno dvorište pod lipama, gde se, ušuškan, nalazio slikarski studio. Liza je ušla bez kucanja.
– Zdravo, Nikola. Evo mene sa bojama. Kako napreduje portret? Danas ti ne mogu pozirati, znaš da nedeljom primam goste, a i ti si svakako pozvan.
– Znam, Liza, neću imati vremena, ali sledeće nedelje obavezno dolazim. A slika je gotova. Sad samo posmatram. Ako primetim da nešto nije kako treba, malo macnem tu i tamo. – Stali su ispred štafelaja sa Lizinim portretom.
– Pa ovo je fascinantno! – oduševljeno je uskliknula Marija.
Portret u ekspresionističkom maniru dominirao je studijom svojim vedrim, životnim bojama.
– Savršeno, mon ami! – obradovala se Liza. – Nadam se da ću ga uskoro dobiti. Sad moram da te ostavim jer me gosti čekaju. A vas, Marija, ne puštam. Vodim vas na moj čuveni pasulj sa suvim mesom i rebarcima. Boljeg nema u Beogradu, videćete, a danas na meniju imamo i marcipan. U našem salonu to je običaj nedeljom, kad se okupljaju moji drugari slikari, pesnici, jednom rečju, umetnici… Pođimo.
Novinarka je radoznalo krenula za njom. Ušle su u hodnik stare predratne zgrade. Dok se svetlo prelamalo kroz prozorske vitraže, stupile su na pod složen od mozaika neobičnih šara. Marija se ne seća da je u Beogradu videla očuvaniji enterijer iz ovog perioda.
Liza je ušla u svoj stan, i u njemu su je sa vrata saleteli gosti. Kroz oblake dima, uz čašice rakije, krenuli su da je pozdravljaju.
– Malo kasnim, prijatelji, da ne dužimo, služite se! Slavka, hajmo! – viknula je i iz kuhinje je sobarica počela da iznosi tanjire, iz kojih se dimio primamljiv miris suvog mesa.
– Meni je malo rano sad – vajkala se Marija dok su oko nje svi coktali u slast, po svemu sudeći, veoma ukusno jelo. Činilo se da je nekim sirotim umetnicima ovo bio prvi i jedini obrok za danas. Ali i gospoda u probranim, skupim odelima nije se libila da navali na pasulj.
Nakon jela Liza je Mariju predstavila zvanicama. Išla je od jednog do drugog i oni su je srdačno pozdravljali.
– Moji drugari slikari: Ignjat, Milo, Svetolik, Milivoj… vajari Risto i Toma, a ovo je vaš kolega novinar Vladislav… pa naš čuveni pisac Ivo – gospodin klimnu glavom, a Marija pomisli kako je neobična koincidencija da podseća na Ivu Andrića.
– A ovo je moj dragi prijatelj Jovan.
– Ljubim ruke – reče uglađeni gospodin sa brkovima. – Lepa, mala Liza – uvek je milina videti vas.
– Vi uvek slatkorečivi i šarmantni, dragi Jovane.
Mariji su se neke zvanice činile poznatima.
– A tu je svakako i naš Milan, tvorac predivnih stihova… – nastavljala je Liza.
Novinarka je primetila kako je među gostima mnogo više muškaraca, pa je shvatila da je veliki broj njih prisutan u svojstvu obožavatelja.
– Divno organizovana fešta – divila se naglas.
I muškarci su bili odeveni u duhu predratnog Beograda – u odela, sa kravatama, a na čiviluku su visili njihovi šeširi. Stan salonac bio je opremljen klasičnim nameštajem, te ličio pomalo na muzej, a na zidovima je Marija primetila slike poznatih umetnika, koje je već viđala na izložbama. Pomislila je da su reprodukcije upotrebljene kako bi se upriličio ovaj maskenbal, o kome bi možda ona mogla štogod da napiše.
– Moj suprug Pjer će uskoro stići – iznenadila je ponovo domaćica. – Želim da upoznate i njega. Ali, pobogu, vi niste jeli, uzmite makar malo marcipana.
Liza je pristala. Slatkiš je bio svež i ukusan, i slasno ga je pojela. Jedno parče joj je palo na novu svilenu maramu. – O, ne, al’ sam trapava, tek sam je kupila…
Snažna grmljavina ju je trgnula. Oblak je u nekoliko sekundi zavladao nebom i sasvim se smrklo.
– E sad je pravi čas za jednu igru – ushitila se Liza. – Vi ćete prvi, Marija, kao gost. Igraćemo „ćorave bake”.
– Ali ja nikog ne poznajem.
– Ne brinite se, pomoći ćemo vam. – Liza joj je vezala oči. – Zavrteću vas malo, a onda krenite.
Marija je bila zbunjena situacijom, no nije želela da uvredi domaćicu. Nastala je neobična tišina ometena grmljavinom, pa sitnim čekićanjem grada po oknima. Kada je napokon strgnula povez, stajala je u mraku prazne prostorije zamandaljenih prozora. Činilo se da je u nekom muzeju bez žive duše.
– Liza! – viknula je. Sve je bilo na svom mestu, a prašina po predmetima svedočila je da u stanu niko nije boravio godinama. Nigde ljudi, čak ni čaša, posuđa, pa ni duvanskog dima…
– OK, izađite, znam da je skrivena kamera! – viknula je.
Odgovorila joj je samo tišina. Prišla je vitrini. Unutra su bile stare crno-bele fotografije. Na svima je bila njena domaćica, obučena slično kao i danas. Na jednoj slici je ulazila u ovaj isti bugati kojim se danas vozila. Novinarka je zagledala sitne brojeve na fotografiji – 1932. Prišla je jednom platnu sa ružama, na zidu. U uglu slike stajao je potpis – Liza Križanić, 1950.
Počele su da je podilaze srsi. Kakva neslana šala, pomislila je, možda ovih iz redakcije.
Krenula je vani, ali su je dočekala zaključana vrata, a preko njih, bogato razastrta, velika paukova mreža. Jedva je otvorila šalone na prozorima, i zahvalila Bogu što je stan u suterenu. Brzo se izvukla napolje dok je tutnjala provala oblaka. Dobro da nema naroda, laknulo joj je. Još će je uhapsiti kao provalnika.
Kako je kročila na ulicu, sunce je jednim zrakom zaseklo kroz oblak, i Marija je žurno koračala da strese sa sebe strah i nelagodu. Možda gubi razum. Možda halucinira? Možda je sve neka neslana šala? Naravno, šta bi drugo bilo. Sve radi pregleda na portalu.
Zastala je da se pribere, kada je ugledala fleku na marami. Noktom je sljuštila površinu, a zatim je tkaninu prinela nosu. Odmah je prepoznala miris marcipana.
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti.