Nagrađena priča na konkursu (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti
Milena Mrkela
Magdalena
Benkovački Kaštel već je uveliko bio obasjan majskim suncem kada sam, nakon četiri sata hoda, iz Biovičina Sela, preko Zelengrada i Medviđe, preko ljutog bukovačkog krša, sjela da otpočinem i napijem se hladne vode na bunaru nedaleko od Crkve Svetog Jovana Krstitelja. Vijenac bunara još je bio mokar jer su vodarice zorom brzo punile svoje vučije i žurile kućama. Sjela sam na kamenu ploču pokraj vijenca, izvadila platnenu krpu iz zovnice i na nju prostrla svoj jutarnji objed. Pura, koju sam uz pijev prvih pijevaca zamješala, već je otvrdnula i dobro se slagala sa strukovima mlade kapulice. Sve sam to zalijevala hladnom vodom iz bunara. Trebalo je skupiti snagu za nastavak puta preko kotarskih polja i smrekovih šumica.
Pjesma mi na um padne.
Rano momče stado izgonilo,
za stadom je mlado zapjevalo:
„Širom pas’te, bijele ovce moje,
Širom pas’te, vi se iljadile
Kô prebijele po Kotaru kule.
Najljepša je kula Jankovića
U Islamu, na Ravnu Kotaru.”
Latini nas zovu Morlacima.
Moji su mi dali ime Magdalena, a zovu me Manda. Jedino sam dijete u oca mi Petra, paroha u Crkvi Svetog Petra i Pavla u Bijevčanima, selu u našem kraju okruženom s tri carevine, tri ljute aždaje. Nikad ne znaš kojoj će se pokoriti druge dvije i koja će kada zavladati selom. Ne stiže mučeni mi otac, osim mene, ostaviti na ovom svijetu drugog poroda. A i meni tamnovanje njegovo odredi sudbinu drugačiju nego što je sudbina većine naših Morlakinja. Od oca sam, kažu, nasljedila stas, crne oči i tvrdoglavost. Od majke, kažu, meko srce i ljepotu.
Majka mi je pripovijedala da sve bješe još i nekako dok se ne pojaviše prokleti draguni, koji su na konjima blago odnosili, u početku samo sa oranica, a poslije i u bijelom mrsu, vinu, maslinama i novcu. Prevršiše, pa i od mlinskih ujmova otimaše. A tih godina, negdje oko 1700. godine, kada je i mene majka prvi put na tople grudi primila, glad i suša zavladaše. Narod nije mogao prehraniti stoku i napasati je samo na latinskoj strani granice, već je pusti da pase i na turskoj strani. Ne zna stoka travi za nevjeru. Svu tu štetu naplatiše Turci i uzeše od providura Moćenca lijepih hiljadu dukata. Svu tu štetu trebalo je da plati, a ko drugi nego narod. I tu počinje stradanje i mučeništvo moga oca, ali i moje i majčino.
Zbog ovog događaja, a i nameta koji se više nisu mogli podnositi, narodne starješine iz Bukovice se sastaše na dogovor i sazvaše veliki narodni zbor, a na čelo mu se stavi moj otac, Petar Jagodić-Kuridža, paroh Petrove crkve u Biovičinu Selu. Sa narodnog zbora ispred Petrove crkve razaslaše pisma još nepobunjenim kotarskim glavarima i narodnim vođama u kninskom, drniškom, šibenskom i skradinskom kraju, da im se pridruže. Bukovčani i Kotarani se mahom odazvaše, dok narod preko Krke, bojeći se, ostade miran.
I providur Zane u Zadru uplaši se od ove siline naroda i njegove volje i skloni se u Split. Povede otac moj narod, 7000 Morlaka i 70 glavara. U tome mu se pridružiše serdar Nanić i Matija Biogradski i krenuše Mlečićima, pravo pred Zadar. Zaprijetiše da neće robom snabdijevati Zadar, a i druge izrekoše prijetnje, ne bi li se riješili nameta, proklete decime. Ali, lukavstvo latinsko i nesloga morlačka učiniše da se vatra ustanička polako počne gasiti. Lukavi Zane podmiti i umiri jednog po jednog glavara i uz oca mi ostadoše samo Nanić i Matija. Bojeći se za život, sva trojica pobjegoše u Liku, u carstvo gornje aždaje. Generalni providur, Marin Zane, u decembru 1704. izda terminaciju kojom se trojica vođa proglašavaju državnim neprijateljima – izdajnicima. Ko ih uhvati ili ubije u inostranstvu, dobija 1000 lira, a 600 lira ko ih uhvati ili ubije na mletačkoj teritoriji. Sva njihova imanja da se konfiskuju, a kuće se imaju spaliti i sa zemljom sravniti. Smatrajući se najodgovornijim za situaciju u kojoj su se našli vođe i narod, otac stavi svoju glavu na žrtvenik i ponudi je u zamjenu za slobodu svojih drugova.
Srećom, ode Zane i zamijeni ga novi providur Đustin da Riva. Majka mi se ponadala dobru, ali njena nada nije dugo živjela. Izmučena strahom i zebnjom za oca, upokojila se ubrzo. Stric i strina preuzeli su me i starali se o meni sve dok nisam talire oko prsa objesila. Zajedno sa mnom, rastao je i njihov strah od moje udaje i njihovog gubitka polovice imanja. Ostala sam, evo, do dana današnjega i djevojka i vlasnica polovice svega. Prosci su u početku dolazili, ali ja u njihovim očima nisam vidjela onu mušku glad, koje sam bila željna i potajno joj se nadala. Vidjela sam glad za zemljom, vinogradima, mlinom i našom kulom. Čekala sam oca i venula.
Presudom Vrhovnog suda u Veneciji, od 9. jula 1706, nakon dolaska novog providura, Vićenca Vendramina, kojom je moj otac osuđen na 40 godina mraka, i moja nada da će konačno biti oslobođen se gasila. Prvo je odveden u kninsku tvrđavu, gdje mu je zloglasni pukovnik Kanageti preko jednog poručnika poručio da će biti oslobođen ako mu plati 300 cekina plaćenih Alaj-begu za štetu što ga naša stada učiniše. Smatrajući se nevinim, nije dozvolio da ga otkupimo. Kazne nije bio oslobođen. Odveden je galijom preko mora u Veneciju i smješten u tamnicu zvanu pozze, u bunar bez svjetla i zraka.
Svakakve vijesti dopirale su do nas. Prolazile su godine, prolazila su desetljeća, rasla sam uz priče o očevom junaštvu, hrabrosti i stradalništvu. U nekim od tih priča otac nije bio ni živ, u nekim pričama bio je živ, ali slijep i o njemu se brinuo Grk Spiridon. U nekim pričama oca, onako kršnog i naočitog, štitile su i hranile venecijanske gospođe, uzdišući za tamnim očima sužnja.
Oko deset sati stajala sam na vratima od Grada i čekala da uđem i nađem čovjeka zahvaljujući kojem je moj stari otac u posljednjim godinama svoga sužanjstva možda i ostao u životu i koji ga je i dopratio nazad, na ovu našu istočnu obalu. Željela sam, već dugo sam željela vidjeti Grad i mjesto gdje je skončao svoj ovozemaljski život. More se bilo pritajilo u uvalici Foša, s moje lijeve strane, malene barčice ljeskale su se kao da su na maslinovom ulju, a ne na vodi.
A samo nekoliko milja odavde to isto more se modrinom otvaralo pred cijelim svijetom, pretvaralo se u nezasitu zvijer na čijim čeljustima su galije odnosile sve ono vrijedno iz ovog našeg kraja. Odnosile su i oči galiota, koje nisu mogu vidjeti tu nepreglednu plavet, oči koje su umirale i gasile se sa svakim zaveslajem u strašnoj tami potpalublja.
Pred očima mi odjednom Mara, naša sluškinja, koja bi u polušali znala reći za neku ženu koja bi joj se nečim zamjerila: „Jest, brate, poštena kô vrata od Grada.” Nasmijala sam se ovoj Marinoj uzrečici i poželjela sam da je i ona sa mnom pred vratima. Stražarima nisam bila čudna kao žena u morlačkoj nošnji. Nagledali su se oni i bijelih pregača, na njima izvezenog smilja i bosilja i prsluka i zubuna i tkanica i zovnica, ali smijeh morlačke žene ih je iznenadio. Nisu mogli znati da mislim o Mari, o njenim šalama i pričama. Mara mi je ispričala i jedan naš morlački običaj, za koji kasnije nikada nisam čula. Možda se neke priče pričaju samo u velikoj tajnosti i samo kada za to dođe vrijeme, po procijeni pripovjedača. A Mara je pričala da, kada se čovjeku rodi dijete, babica odreže komad pupkovine i preda ga ocu djeteta. Otac djeteta u osami, u najvećoj tajnosti, zareže nožem svoje tijelo na mjestu koje on sam izabere, najčešće na nadlaktici ili bedru, zatim ubaci u ranu onaj komad pupkovine, stisne zubima i rana s vremenom zaraste. Pupkovina, srasla s njegovim tijelom, čuva ga od svake nevolje. I u najtežim trenucima života, rekla je Mara, čovjek crpi snagu iz pupkovine svog čeda. Ta tek rođena krv ga snaži ga i, kako raste čedo, tako raste i snaga onoga u nevolji. A nevolja će kad-tad zadesiti svakog ko ugleda ovaj svijet. Nevolja ti je, pričala je Mara, tijesto što najbrže kvasa i raste. Što vidiš u svijetu, nadaj se u vijeku! Vjerovala sam Mari jer me je voljela i prigrlila kao svoje nerođeno dijete. Vjerovala sam Mari jer me je ljubila i gladila po kosi onako kako strina nikada nije. Samo ponekad, kada bi se javljala sumnja u očev povratak, pitala sam se da li je Mara izgubila razum ili je takav običaj stvarno u nas postojao, ali se obavljao u najvećoj tajnosti.
Preko Pet bunara stigla sam do Kolone. Tu je trebalo da dočekam Grka Spiridina Spiru i saznam istinu o teškoj sudbini mog oca. Čekala sam. Vrijeme i ljudi prolazili su sporo. Spiro nije dolazio, ali je iz pravca Široke ulice dolazio Paško, sluga iz kuće Jankovića, sluga potomaka čuvenog serdara. Isti onaj Paško koji je i došao u selo da ugovori moj i Spirin sastanak. Paško je saznao da Spiro nije došao posljednjom galijom iz Venecije i rekao mi je da ga uzalud čekam. Nije znao razlog Spirinog nedolaska, koji je mene veoma rastužio. Htjela sam saznati istinu o tome kako je moj otac uspio, kao niko prije njega, preživjeti 38 godina u tamnici pozze. Što ga je to održalo u životu? Da li je otac preživio zahvaljujući mojoj krvi, mojoj pupkovini? Da li je i u najtežim trenucima svoga tamnovanja gledao u ožiljak zarasle rane? Da li se sjećao našeg običaja, da li je zapamtio mjesto mog i njegovog srastanja? Da li se ožiljak još mogao vidjeti? Da li je mogao odrediti strane svijeta? Da li ga je misao o Istoku, misao o zarasloj rani, misao o snazi moje pupkovine snažila i da li mu je pomogla da preživi strašne pozze, u kojima čovjek ne može preživjeti duže od godinu dana?
Krenuli smo prema Širokoj ulici. S desne strane pružala se Bazilika Sv. Šimuna. Prema legendi koju su mi ispričali stričevi, tijelo Sv. Šime preneseno je iz Palestine, gdje je Šimun Pravednik živio i umro, najprije u Carigrad, a potom je u 13. vijeku donijeto u Zadar. Sjetila sam se oca. I on je pušten iz tamnice 9. jula 1746. i doveden u Zadar, gdje je od siline svjetlosti, nakon godina provedenih u tamnici, naglo oslijepio. O njemu se brinuo dobri Špiro. Nije mu bilo dozvoljeno da se vrati u rodno selo Bilišane, niti je nama bilo dozvoljeno da ga posjetimo. Pristiglo je tek nekoliko njegovih pisama, koje je sluga Paško donosio stricu. Nije nam se žalio, nije ništa tražio. Ispustio je svoju napaćenu dušu 9. aprila 1749. Kako? Ko mu je tada stezao ruku? Koga je u posljednjim udasima spominjao? Sjajne ploče Kalelarge, ulice kojom je možda prolazio moj ostarjeli otac, ćutale su. Zatvorene škure na visokim zgradama ćutale su.
Stigli smo do Crkve Sv. Proroka Ilije. Ušla sam s Paškom, prekrstila se i zastala pred ikonom Presvete Bogorodice. Pomolila sam se Bogorodici da moje misli i dušu umiri, a i otac moj spokoj da nađe. Udišući morski zrak, uputili smo se do Sv. Donata, a odatle preko Foruma do obale. Galija je plovila prema zapadu, odnoseći nove sužnje. Ko su novi galioti? Paško mi je rekao da se nijedan galiot više nikada neće vratiti na našu obalu, na istočnu stranu. Poželjela sam da novi galioti nisu premladi, neoženjeni momci, poželjela sam da su ostavili makar po jedno čedo u kolijevci. Sjedili smo na obali i pogledom pratili galiju. Htjela sam vidjeti odsjaj sunca nad valovima. Zrcalilo se na svakom valu. U mom srcu raslo je novo, mlado istočno sunce.
Željela sam ga poslati u pozze, da obasja duboki, mračni bunar. Vjerovala sam svim srcem u priču o pupkovini.
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti.