Skip to content Skip to sidebar Skip to footer

Хасанагиница

Вук ову песму није нашао у народу већ је исписао из Фортиса, и то 1814. године у Пјеснарици с више, а доцније 1846. године у ІІІ књ. с мање исправака.

Ниже се преноси Фортисов текст, по издању Миклошићеву у Sitzberichte d. philos.-histor. Classe Бечке академије књ. 103 стр. 415.

XALOSNA PJESANZA PLEMENITE ASAN-AGHINICE

Scto se bjeli u gorje zelenoj

Al-su snjezi, al-su labutovi?

Da su snjezi, vech-bi okopnuli

labutovi vech-bi poletjeli.

Ni-su snjezi, nit-su labutove;

nego sciator Aghie Asan-aghe.

On boluje u ranami gliutimi

Oblaziga mater i sestriza,

a gliubovza od stida ne mogla.

Kad li-mu-je ranam boglie bilo,

ter poruça vjernoj gliubi svojoj:

„Ne çekai-me u dvoru bjelomu,

ni u dvoru, ni u rodu momu.”

Kad Kaduna rјeçi razumjela,

josc-je jadna u toj misli stala

Jeka stade kogna oko dvora;

i pobjexe Asan-Aghiniza,

da vrât lomi kule niz реnхеrе.

Za gnom terçu dve chiere djevojke:

„Vrati-nam-se, mila majko nascia;

ni-је ovo babo Asan-Ago

vech daixa Pintorovich bexe.

 

I vrâtise Asan-Aghiniza

ter se vjescia bratu oko vrata

„Da moj brate velike sramote!

g-di-me saglie od petero dize!”

           Вехе muçi; ne govori nista

Vech se mâscia u хере svione

i vadi-gnoj kgnigu oproschienja

da uzimglie podpunno vjençanje,

da gre s’ gnime majci u zatraghe.

Kad kaduna kgnigu prouçila,

dva-je sîna u çelo gliubila,

a dve chiere u rumena liza

a s malahnim u besicje sinkom

odjeliti nikako ne mogla.

Vech-je brataz za ruke uzeo,

i jedva-je sinkom rastavio:

ter-je mechie k’ sebi na kogniza

s’ gnome grede u dvoru bjelomu.

U rodu je malo vrjeme stâla,

malo vrjeme, ne nedjegliu dana,

dobra kado, i od roda dobra

dobru kadu prose sa svi strana;

da majvechie Imoski kadia

Kaduna-se bratu svomu moli:

„Ај, tako te ne xelila, bratzo!

nе moi mene davat za nikoga

da ne puza jadno serze moje

gledajuchi sirotize svoje.”

Ali bexe ne hajasce nista,

vech-gnu daje Imoskomu kadii.

Josc kaduna bratu-se mogliasce

da gnoj pisce listak bjele kgnighe

da-je saglie Imoskomu kadii:

„Djevojka te ljepo pozdravgliasce

а u kgnizi ljepo te mogliasce

kad pokupisc gospodu svatove,

и кад пођеш њеном б’јелу двору,

dugh podkliuvaz nosi na djevojku

kada bude aghi mimo dvora

neg-ne vidi sirotize svoje.”

Kad kadii bjela kgniga doge,

gospodu-je svate pokupio.

Svate kuppi, grede po djevoiku.

Dobro svati dosli do djevoike,

i zdravo-se povratili s gnome.

A kad bili aghi mimo dvora,

dve-je chierze s’ реnхеrе gledaju,

а dva sina prid-gnu izhogiaju

tere svojoi majçi govoriaju.

 „Vrati-nam-se, mila majko nascia

da mi tebe uxinati damo.”

Kad to çula-Asan-Aghiniza,

stariscini svatov govorila:

„Bogom brate, svatov stariscina,

ustavi mi kogne uza dvora

„da darujem sirotize moje.”

Ustavite kogne uza dvora.

Svoju dizu ljepo darovata:

svakom’ sinku nozve pozlachene

svakoj chieri çohu do pogliane

a malome u bescicje sinku

gnemu saglie uboske hagline

A to gleda junak Asan-Ago

ter dozivglie do dva sina svoja:

„Hodte amo, sirotize moje,

kad se nechie milovati na vas

мајка vascia, serza argiaskoga.”

Kan to çula Asan-Aghiniza,

bjelim ligem u zemgliu udarila

u pût-se-je s’ dusciom raztavila

od sxalosti gledajuch sirota.

 

Најлепша балада српског усменог стваралаштва, Хасанагиница, како ју је Алберто Фортис записао 1774. године, овде преузето из књиге Живот и рад Вука Стефановића Караџића Љубомира Стојановића.

Оставите ваш коментар

Купон не важи за књиге које су већ на специјалним акцијама
Your subscription could not be saved. Please try again.
Успешно сте се пријавили.
0
    0
    Ваша корпа
    Ваша корпа је празнаВратите се у продавницу