Skip to content Skip to sidebar Skip to footer
Ćir | Lat

Gromovnici na Vrtopu

Nagrađena priča na konkursu (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti

Milko Stojković

Gromovnici na Vrtopu

– Vidiš li, čoveče, ovaj Vrtop, što stražari nad Znepoljem, Vlasinom i Gramadom? Gorostas među vrhovima, 1721 metar nadmorske visine.

– Veličanstven! Oblake gradonosne zakači za sebe, ne da im da prođu. Oluje smiruje, mećave na se preuzme.

– E sad zamisli kad bi bio bar još sat vremena putovanja viši, a bio je.

****

– Ja, Dušan, car Srba, Grka i Arbanasa, okupih vas velmože danas i ovde, ne s ciljem da me savetujete, mada neću odbiti ni dobru preporuku; no da vam izdam zadatak. Za vreme mog i vašeg vladanja nakupilo se u državnoj riznici prilično blaga, koje valja sačuvati za narod serpski. Nijedno carstvo ne traje večito jer nije od Boga dato no je stvoreno mačem i krvlju. Sve države, ma koliko god bile moćne, osuđene su da se kad-tad rasprsnu, a da narodom koji vlada, vlada neki drugi. Mišljenja sam da će i ova naša carevina, a nadam se da će dugo potrajati, biti takve sudbine, jer tome najviše doprinose pohlepa i gramzivost pojedinih vlastodržaca, kojima su i najveća bogatstva malo. Svaka država i vlast najpre iznutra istrule, pa budu lak plen strvinarima. Moje i vaše je da pokušamo narodu srpskom ostaviti što više, da ima čime preživeti kada ga zlo snađe. Koliko vidim, a takve sam vas i odabrao, svi ste ovde pri zdravoj pameti i čistoj savesti, pa vas i molim i naređujem da mi u tome pomognete.

I razasla car Dušan izvidare po državi da traže pogodno mesto gde bi se sklonilo blago za pokolenja. Po savetu oca Serafima sa Šar-planine, tragalo se za mestom gde u slozi traju belo i crno, ravno i pad, bolno i život. Da se nađe sebarski kraj gde kovači ne kuju mačeve i koplja za ratnike no plugove za orače, gde carska stupila noga nije, gde se Bogu moli ne samo u crkvi i praznikom nego uvek i na svakom mestu, u vodenici i na krčevini, u polju i na planini, nad kolevkom i bolesnikom, gde se lulejće sa detetom njišu na trešnji ili kruški dok žene motikama i srpovima jure glad, gde se istoku i suncu okreću kad se krste.

I vrati se vest do dvora carskog da nađena je Crna Trava i Bela Voda, Ravna Pad, i Bolna padina sva u zdravcu. I po opisu starca Serafima sebri kakvi su traženi. I pećina u vulkanskoj utrobi planinskog vrha Vrtop. I bi blago sklonjeno od zlih, poganih očiju i pohlepih duša. Na severnoj strani planine bogougodni ljudi uz carsku volju i dozvolu sazdaše Crkvu Svetog Nikole kao jedinog čuvara dragocenosti. Pričaju ljudi koji nikad ne lažu sem kad je za opšte dobro da je oko vrha, u čijoj je pećini bilo ostavljeno blago za crne dane i ne daj bože, obigravao vreo vetar istočnik i svakog ko bi se približio kamenitoj kapiji ulaza, ili spržio ili bi ga tako ošamutio da je onosvet razuma postao njegov. Na planinskoj ravnoj padi igrale su i plesale nage vile orlovije, terale konje u galop do iznemoglosti i svakog ko bi se približio pećini, ustrelile, a bilo je, nije da nije, hrabre muškadije željnih ne blaga no vilinske nagosti.

Sebri, tihi, mirni, živeše i dalje od njiva, livada, stoke i dečje radosti kô i njihovi prapreci po mestu stanovanja, Džidovci. Imati grumen zlata u ruci, njima ništa nije značilo, više su verovali u grumen posne zemlje.

No kako zemlja ne drži nijednu tajnu, tako je i ova morala izaći na videlo. U dane između Vidovdana, 28. juna, i Sv. Jovana, 7. jula, planinski vrh Vrtop, u čijoj utrobi je bilo brdo zlata, buktao je u vatri. Smeliji sebri verovahu da je lično bog Perun zanoćio baš tu, a drugi da zemlja bljuje vatru kako bi spalila grešnike. Ako niste znali, tih deset dana između dva navedena praznika, svake noći će se ukazivati vatra gde god ima zakopanog zlata, a kad odete lično, nećete ništa moći da vidite.

Bilo je junaka koji su uspevali da izbegnu svaki krug čuvara počev od crkve, vila orlovija i vrućeg vetra i da dospu do samih železnih kovčega sa blagom. No kako bi njihova pohlepnost dotakla zlatnike, tako bi se oni preobratili u čopore divljih zveri, ili spletove zmija koje bi jurišale na njegov život. Nijedan od njih nije, ako bi uspeo da se iskobelja iz kandži, dolazeće dane živeo kao sav normalan svet. Pričao mi jedan školovan i pismen čovek od ugleda da se zakopano zlato ne da nikom do onom kome je namenjeno, a i taj mora prineti žrtvu, da bar kap krvi mora pasti na katance i reze.

Nisu bili Ali-baba i četrdeset razbojnika, ali neki razbojnici behu. Ko su, odakle i kako su stigli, niko nije znao. Tek sedamdeset noći bez mesečine kopahu da dospu do utrobe vrha Vrtop. Prokop je bio toliki da su oni njime hodali uspravno, a uvedoše i sedamdeset mazgi. Kažu da im baklje nisu ni trebale, toliko je sve blještalo i sijalo. Poučeni od nekog, prinesoše i jagnje kao žrtvu, okrvaviše nože i katance kovčega. Natovariše tovare zlata na sve mazge, sem jedne, koju uzjaha glavni koji komandova pokret. U trenutku kada on podiže ruku kao znak za polazak na planinu se sruči na hiljade gromova. Ne izdržaše kameni stubovi, popucaše stene kao da su od stakla, zacvile Vrtop, zaječa okolina sve do Skupija, Sredeca i Naisa. Sedam je dana podrhtavala planina Gramada, a onda se sve utihnu i smiri.

Priča se, mada nije dokazano, da je sam bog Svarog, a na poziv Crkve Svetog Nikole, namignuvši na levo oko, izdao dozvolu Perunu i gromovniku Iliji da razbojnike kazne kao primer i opomenu svim ostalim. Sve ostalo je tu: i planina, i crkva i vruć vetar, a šta je bilo sa vilama orovijama, niko pouzdano ne ume da kaže, mada mnogi tvrde da ih s vremena na vreme viđaju kako igraju svoja vilinska kola.

Vrtop nam je manji čitav sat hoda uzbrdo, ali Srbiji i Srbima dalje čuva carsko blago. Ko ne veruje, neka me potraži, vodiću ga da se uveri ako ima dovoljno hrabrosti.

Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti.

Ostavite vaš komentar

0
    0
    Vaša korpa
    Vaša korpa je praznaVratite se u prodavnicu