Nagrađena priča na konkursu (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti
Anđela Milić
Čuvarkuća
Ja sam prah i pepeo. Rasut sam u hiljadu mekih čestica koje plutaju vazduhom. Prožimam život i prožimam smrt. Beo sam i crn. Umro sam i ponovo sam rođen da bih zaštitio one koje volim. Da bih zaštitio one kosti i krv koje su od mene potekle.
Život koji sam živeo bio je prost, lak. Bio je život u potpunosti povezan sa prirodom. Budio sam se sa suncem, koje mi je grejalo lice, kao moja polja, natapao sam se kišom, cvokotao sam i grčio se od mraza, leti sam pevao sa zvezdama.
Bio sam samo dečak kada sam počeo da pomažem u obavljanju poslova. Donosio sam vodu sa izvora, hranio stoku i igrao se sa svojim sestrama. Trčali smo bosim nogama kroz travu, cveće, šiblje i trnje. Naša kolena i stopala, poderana od igre, oštro su sevala i bolela, ali svejedno mi nismo stajali. Leti smo uskakali u hladne rečne talase i žustro se borili sa strujom mlatarajući rukama i nogama, smejali smo se glasno dok je voda hučala, nepromenljiva u svom postojanom kretanju, sunce je sušilo prozirne kapljice sa naših tela, dani su bili vreli, krišom smo kidali grozdove iz vinograda. Kao nošeni vetrom i slobodni poput ptica nad našim glavama, prestajali smo samo kad bi nas majka pozvala da jedemo ili kada bi otac tražio da mu pomognemo u poslu. Zime su bile hladne, ali mi smo se radovali snegu, marili smo samo za igru. Sa prvim životom koji se budio iz zemlje svakog proleća, sestre su pažljivo birale trave i plele venčiće, čak i u mojoj kosi. Nadmetale su se čiji je venčić lepši.
Sada su sve to samo oštri bleskovi koji jure kroz čitavo moje biće, mirisi koje ovde, sklupčan ispod praga, uspem samo namah da osetim: rosa na pokošenoj travi, vetar isprepletan sa kosom mojih sestara, miris trava upletenih u njihovoj kosi, miris zemlje, ponovo plodne posle duge zime, miris ognjišta i vatre koja gori, vatre koja nikada ne sme da se ugasi.
Rastao sam zajedno sa danima i noćima, sa pitomim i divljim zverima, koje su živele sa mnom i oko mene. Rastao sam i jačao, tako da su mi se sva prostranstva činila malim, a svaku planinu nazivao sam svojom. Sav prostor do koga je moje oko sezalo bio je moj. Prelazio sam sa jednog na drugi kraj sela hitro i brzo. Obavljao sam iste poslove kao i moj otac, samo duplo brže i jače. Čovek prosede svetle kose, njegov bledi ten večito opaljen suncem i duboke brazde urezane na licu koje su odavale da ga sustižu godine, polako je slabio, ali srećan što najzad ima sina naslednika. Njegove zenice bile su ozarene svaki put kada bi posmatrao kako stasom, likom, a i snagom sve više podsećam na njega. Imao sam sedamnaest godina i bio sam najmlađe dete, sa još četiri svoje sestre, od kojih je svaka bila za po dve-tri godine starija od mene, tako da su se sve tri već bile udale i otišle iz kuće.
Povremeno su održavane igranke gde su se okupljali mladi. Posmatrao sam devojke. Neke od njih dolazile su i iz susednih sela, i pod svetlom vatre, čiji se plamen dizao visoko; sve su one bile lepe, tajanstvene, daleke, bile su ples varnica koji se poigrava, bile su tamnih, dubokih očiju i kroz odsjaj vatre činilo mi se nešto zverinje i divlje u njima. Ipak, gledao sam ih opčinjen. Moje telo i duša bili su mladi, nisam bio svestan ničega osim treperavog osećaja sreće koji je poskakivao u meni i snage koja kola mojim žilama.
Sada sam star gotovo stotinu godina i moje telo je glatka krljušt, mekano i slabo, ali moja duša je mudra i večna, i sada čuvam ono što živ nisam mogao.
Sa devetnaest godina moji su se drugovi polako ženili. Ja sam i dalje obrađivao polja. Gledao sam zemlju kako čuva život u sebi i kako ga iznova rađa. Brinuo sam o životinjama, a zauzvrat one su brinule o nama. Divio sam se tom skladu. Otac je stario i domaćinstvo je sve više padalo na mene. Sa dvadeset godina oženio sam se i ja. Nju sam upoznao na jednoj od igranki, bila je iz susednog sela, plamen je plesao pod zvezdanim nebom, i negde u daljini njene oči bile su svetle, pitome, tihe, ničega divljeg nije moglo biti u njima. Bila je kao rosa, kao prvi ružin cvet, sa plavom kosom sve do pojasa. Bio sam zaljubljen u devojku koju sam video jedne julske večeri u odblesku vatre. Nedelju dana kasnije zatražili smo njenu ruku.
Godinu dana kasnije dobio sam sinove, blizance. Nova snaga nicala je i kalila se u meni. Njen osmeh, širok i blag, dok ih je strpljivo držala u naručju, sadržao je u sebi svaki sunčev zrak i svaku svetlost zvezda koju sam ikada ugledao. Život, novi život, grabio je svojim zelenim ručicama ka nebu, ka horizontu koji se stapao u beskraj.
Živeli smo mirno, prosto i lako, baš kao što rekoh, sve dok se oblaci rata nisu nadvili iznad naših glava. Regrutovan sam u julu 1914. U julu su moji sinovi napunili pet godina. Nebo je bilo mutno, putevi mutni i kaljavi od krvi. Jauke ranjenih vojnika nosio je vetar, koji se sada zloslutno uvijao oko planina. Gledao sam smrt, bol, jad, ljudsku bedu, sve to toliko suprotno od sveta koji sam poznavao. Sve to toliko suprotno od prostih zakona koji su važili u prirodi, od sklada i harmonije koja je, barem sam se nadao, još uvek postojala, tamo gde sam ostavio svoju ženu i sinove, roditelje i našu kuću. Ugaženi u blato do kolena, sa glavama teških poput olova, bauljali smo kao duhovi napred. Krv je curila i slivala se niz naše ruke. Poderani, ukaljani, gladni, poniženi, hodali smo napred, ono što smo voleli ostavljali smo za sobom. U novembru mi je stigao dopis da mi je otac umro. Plakao sam, duša mi se pretvorila u staklo. Gde je ona? Šta radi sama u gluvim noćima? Da li deca plaču za mnom? Da li majka plače za mnom? Da li je otac umro od brige? Njegovo toplo srce je samo puklo. Bili su daleko, ali činilo mi se da mogu da ih čujem.
U decembru smo se borili među obrisima brda. Sve tamo činilo mi se strano, tuđinski. U decembru poginuli su mnogi moji drugovi i u decembru poginuo sam i ja. Oštar metal zariven pravo u moje čelo, oštar metal procepao je moje moždane neurone, kratak blesak ispred mojih očiju, a telo mi je teško i beživotno. Tamo, svestan da umirem, pao sam kao još jedno od hiljade tela u blato, a moja kuća ostala je daleko i više nije imao ko da je čuva. Umro sam sa tim saznanjem.
Kada sam se probudio, bio sam krljušt i prašina i gibao sam se i puzao, oči su mi se polako navikavale na mrak. Bio sam zmija, sklupčana ispod praga moje kuće i gotovo stotinu godina kasnije ja sam i dalje to. Gledao sam svoju ženu kako stari, kako mi ostaje verna uprkos teškom radu i siromašnom životu. Gledao sam svoje sinove kako odrastaju i kao i ja nekad, trče poljima, laki poput vetra. U noćima slušao sam njihov smeh i slušao kako pominju moje ime, a nešto kristalno, nalik suzama, slivalo se niz moje zverske oči.
Ja sam prah i pepeo. Rasut sam u hiljadu mekih čestica koje plutaju vazduhom. Prožimam život i prožimam smrt. Beo sam i crn. Umro sam i ponovo sam rođen da bih zaštitio one koje volim. Da bih zaštitio one kosti i krv koje su od mene potekle.
***
Zmija čuvarkuća bi bila posebna vrsta zmije koja bi živela ispod kuće, obično blizu ognjišta ili ispod praga. Ova zmija bi predstavljala otelotvorenje predaka ili nekog naročitog pretka, koji je poseban po svojim delima. Zmija čuvarkuća je obično bila bele boje, ali se u nekim krajevima zamišljala kao crna. Obično se nije pojavljivala. Pojava zmije čuvarkuće u kući ili dvorištu bi značila da će se odigrati neki događaj nepogodan po ukućane.
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti.