Beznjenica

Priča koja je ušla u širi izbor na konkursu „Srbija na razmeđi vekova”

 

Vasilisa Ilinčić

Beznjenica

Bio je april, a panonskim beskrajem ružičasti behari rasipali su miris proljeća. Potpomognut drvenim štapom, više iz nekog nepisanog pravila nego iz potrebe, šetao se on. Neprimijetno pognut, kose poduže, s tek ponekom sijedom, nije odavao utisak šezdesetdevetogodišnjaka. Lice mu je bilo čisto, a oči prodorne. I premda mladolik i solidnog zdravlja, njegova duša se osjećala kao pepeljava ljuščica dogorjela od žara davno usplamtjele vatre. Mnogo je nevolja bačeno na ova kršna, ali osjećajna pleća.

Tog je popodneva hodao nekako produhovljen, a nesvjestan ovozemaljskog. Pod mišicom je nosio svezak požutjelog papira, ukrašenog nečitkim ćiriličnim rukopisom. Zbirka. Stezao ju je, gotovo kao da je grli, pun bojazni da je ne ispusti. Vezan za nju bješe kao da je prva, valjda zato što je znao da je tanka linija između početka i kraja. Osjećalo se da je ova posebna, krunisana stihovima neuobičajenim za rano dvadesetovjekovno stvaralaštvo. Oni su otkrivali njegovo lagano umiranje – beznjenicu. Laza Kostić zanesenim pogledom obasu pupoljke iznad sebe. Bilo je nečeg u njima što je slutilo na nju, koja je, po svom odlasku, stvorila beznjenicu. Na krilima toplog novosadskog lahora, odletio je u jedno daleko doba, u taj dvije decenije davniji aprilski dan kad su se sve poetske varnice sjedinile u nezaustavljivi plamen ljubavi.

Bio je april 1890. Kažu, nomadi se posle lutanja vrate odakle su krenuli, s nekim čudnim nagonom da se skrase. No, njemu je tek predstojala kulminacija svih seoba.

– Da li me se sećate?

Začuo je zvonak glas kako mu se bojažljivo prikrada iza leđa. Nešto mu se promeškolji dušom i natjera ga da se okrene.

– Jelena? Gospođica Jelena Dunđerski?

Pjesničke zjenice raširile su se od ljepote koja je stajala pred njim. Nestašni uvojci boje zlaćanog žita diskretno su isticali neobično svijetlu put. Oči su joj bile krupne, zaokružene dugim uvijenim trepavicama, i u sebi gajile po komadić nebesa, a usne se topile u rumenoj nijansi praskozorja. Težak, a meleman uzdah prolomi se Kostićevim njedrima. Svih četrdeset devet godina tokom kojih je vješto miješao san i javu, sve ljubavi, svu nauku i poeziju, njegov rodni Novi Sad, dragi Budim i studentsku Peštu, čarobni Dubrovnik i najmilije Cetinje, sav pređašnji život, bez razmišljanja bi dao za sekundu s ovim krasnim bićem.

– Molim vas, zovite me Lenka.

– Bili ste devojčica kad sam otišao. A pogledaj sad! Koliko vam je godina, Lenka?

– Na Dan Svetog arhangela Mihaila ću navršiti dvadeset.

– Jedini anđeo kojeg sam ugledao rodio se na dan Prvog arhangela.

Na ovo se ona samo blago nasmiješi, pokušavajući sve ushićenje i prve varnice da prikrije u damski kikot. No, njena iskrena duša se odala na rumenim obrazima. Od tog susreta nastupa zlatno doba Lazinog života, njegov vrhunac i njegova najčudesnija prekretnica. Period kratak, jedva petogodišnji, uspio je da sažme najveće radosti i najrazornije patnje. I to u ljubav prema njoj.

* * *

– Još malo pa kraljica Viktorija.

Zakikota se Laza na Lenkin čudni britanski akcenat.

– Zašto ga uopšte učim? Vaš prevod mora da je bolji od izvorne drame.

– Iju, ne radite to, gospođice Lenka. Uobraziću se.

Namignu joj Laza, a potom prasnuše u smijeh.

– O čemu govori ta knjiga?

– „Romeo i Julija” je jedna od najlepših ljubavnih priča. Dvoje mladih iz prelepe Verone zaljubljuju se na prvi pogled. Docnije će saznati da potiču iz neprijateljskih porodica koje će se protiviti njihovom braku. I na kraju, nemoćni da štogod promene, oduzeće sebi živote.

– Tuga je kad dvoje ne mogu uspeti zbog drugih ljudi.

Potom podiže svoje divno lice i ćutke stade posmatrati ogledala Lazine duše. Kako je samo mladolik! Ljepši nego ijedan koji ju je prosio. Razli se tišina među njima. Kroz težak uzdah shvatali su da je davni Šekspir prorekao njih dvoje. Njeni ga, istina, uvažavaju, ali nikad ne bi prihvatili da se ona uda za nekog ko živi u nemaštini. Za njih je on siromah, a ne istorijski poeta. Za njih ništa ne znači to što se svi s divljenjem okreću gdje god da on korakne, njima je njegov doktorat mrtvo slovo. Oni sve broje u zlatu. A i skoro trideset godina je stariji od nje. Mada, naslućivala je da im godine ne bi bile tolike problem, samo da je on trgovac, a ne pjesnik. Godine im uopšte ne bi bile problem…

Nedugo zatim, Laza Kostić odlazi u manastir Krušedol, gdje ostaje neko vrijeme, ali već sledećeg proljeća dolazi Dunđerskima.

– Ova je duža nego bilo koja dosad.

Skupljala je svoje tanane obrve, čitajući najnoviju Lazinu stihotvorevinu „Dužde se ženi”.

– Je li lepa?

– Predivna. Mislila sam da su to samo priče.

– Šta tačno?

– Pa da su Mleci sekli crnogorske šume kako bi sagradili crkvu.

– Istina je. Cela krasota Mletačke ukradena je iz Crne Gore.

– Je li Crna Gora zaista tako lepa?

– Čarobna! Ne zna se da l’ sam više zavoleo kamen ili drveće, ili taj nestvarno plav svod iznad kapele Njegoševe.

– Znači, nešto najdivnije što ste videli.

– Posle vas, gospođice Lenka.

Ona ga iz šale blago okrznu rukom. Laza prekri njenu majušnu šaku svojom i nježno, kao da je od porcelana, približi je usnama.

„Koga takne tvoja ruka,

oko tvoje kod prosuka;

biće vredan toga struka,

toga lica, toga guka,

tih milina i tih muka,

biće vredan, kako ne bi;

blago tebi!”

Lenkino lice sjajilo je kao mjesečina u punoj snazi:

– I to je nova?

– Napisao sam je u Krušedolu. Posvećena je nekome.

– Posvećena?

Začuđeno promuca.

– Gospođica L. D. Poznajete li je, možda?

Lenka prihvati šalu i kroz smiješak prošaputa:

– Vrlo moguće.

A onda je cijelim Vojvodstvom odjekivao prekrasan spoj dva kikota, jednog školovanog soprana i drugog, dubokog, ali i dalje dragog baritona.

Sledeće godine našli su se na istom mjestu. Između ta dva sastanka bilo je pregršt sanjivih popodneva koja su provodili zajedno i čija su postojanja obasipali iskrama života. Svakim momentom otkrivali su nešto novo i kroz blage poglede stvarali svoj univerzum. No, svi ti biseri iznjedreni iz zajedničkih minuta munjevito su otpali sa bezgraničnog đerdana miline. Vječnost je svoj krah doživjela u jednom teškom trenutku.

– Niste mi rekli da se ženite.

Pokušala je da zvuči ponosito, ali joj se u glasu osjećalo da je na ivici da se surva u nepovratni melanholični ambis. Zjeni nikad plavlje, a za vijeka nikad čemernije, susrele su se s njegovim crnjim od noći, a tužnijim od najsjetnije melodije.

– Sve je bilo tako ishitreno.

– I niste našli za zgodno da mi javite?

– Kako da pozovem na venčanje jedinu kojom sam se želeo oženiti?

– Šta vas je sprečilo? Zar za ovih pet godina nismo sve rekli jedno drugom?

– I ćutke smo kazivali.

– Ali, više vam znače prazne priče Lazara Dunđerskog nego sve što se desilo među nama.

– Vaš otac vam želi samo najbolje.

– Za mene najbolje nije ono što on misli. On sreću meri u svili i imanju. Mislila sam da bar vi znate da nisam kao ostali iz moje porodice.

– Baš zato žele da vas prizemlje.

– Tako što će me odvojiti od vas. Vi me zaluđujete, zar ne?

Ironija je, u agoniji, mač sa dvije oštrice.

– Svakako.

– I vi na to klimate glavom?

– Pisao sam nekome o vama…

– Koji je pa to vredan da se oženi vašom muzom?

– Mislio sam, možda je, pored svih poziva, moja najplemenitija dužnost da spojim najlepše i najumnije, ma koliko patio zbog toga.

– Opet onaj Nikola. Šta kaže? Samo nemojte zaboraviti da mom ocu ništa ne znači genijalnost. Mogli ste se uveriti u to.

– Sad i nije važno. Tesla obitava u samoći za koju kaže da je najbolja supruga naučnika i osobenjaka.

– Gospodin Tesla je dosledan sebi i svojim osećanjima. Koliko je poražavajuće što vi niste.

Okrenula se i otišla. Od završetka njihove petogodišnje bajke, dugih šetnji i razgovora, ostali su zamrznuti i nijemi, dok im je skrhanim srcima odjekivao najglasniji krik na svijetu. U svoj toj čami Laza nije ni slutio da nešto može jače da zaboli.

Tog Aranđelovdana Vojvodina se zavila u crno. Umjesto da Panonsko more blista od veselja i radosti jer najljepša među njima navršava četvrt vijeka, ljudi su dolazili k njenom dvorcu da je isprate na vječni počinak. Lenka Dunđerski ispustila je svoju neiskvarenu dušu, predavši je arhangelu Mihajlu. S njim je došla, s njim i otišla. Govorili su, opaki tifus. A njenoj porodici je i u najtežem danu, danu odlaska njihove mezimice, ipak preči bio ugled. Lenka je bila zdrava i zdrava napustila ovaj svijet. Svojevoljno. Od tog mračnog Aranđelovdana 1895. Lazinom dušom razlilo se nešto čemu nije mogao da nađe opisa. Osjećao je svu gorčinu tog teškog stanja, ali mu nešto nije dalo da ga imenuje. Kao što ni za Lenkinu ljepotu nije mogao naći prave riječi.

A ta nedokučiva, a dobro znana emocija, uskoro će biti ovjekovječena u Bogorodici. Kao po kazni, posve posramljen, stajao je i zadivljeno gledao u tu crkvu. Santa Maria della Salute, bazilika sagrađena od crnogorskoga bora, iz njegove davne pjesme „Dužde se ženi”. Protivio se gradnji i osuđivao Mletke. A Bogorodica mu je na sav taj grijeh odgovorila prosvetljenjem – crkvom nebeska krasa, pravo iz raja mu je sinulo saznanje. I konačno je mogao opisati ljepotu njegove epske ljubavi, i to poetičnim zanosom ponavljajući „Santa Maria della Salute”, a ono bezgranično i neopisivo gorko osjećanje krstilo se „beznjenicom”. Narednih četrnaest godina povremeno mu je dolazila u sne nakon kojih bi oko njega letjeli čudni stihovi završavani sa „Santa Maria della Salute”.

Skrojivši pjesmu i naslovivši je imenom sveštenice nad sveštenicima, izađe u april 1910. i zaputi se k Matici srpskoj. Na umu mu bi samo jedno, da ovi stihovi ugledaju svjetlost dana. Pogleda u nebo i kradom se nasmiješi. Znao je da ga ona s ponosom gleda. I da je ovim i svome narodu i cijelom svijetu dao mnogo, a njihovoj ljubavi podigao spomenik, pobjeđujući beznjenicu!