Nagrađena priča na konkursu (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti
Branislav S. Stefanović
Vukovac
U prizemlju kuće porodice Marčeta, ozidanom kamenom i blatom, kraj ognjišta, smenjivale su se starije i mlađe žene za kutlačom nad bakarnim sudom iz kojeg se pušilo i širio težak miris loja, jagorčevine, belog luka, borovih iglica i mleča. Povremeno mukanje krava smeštenih u donjem delu prostorije mešalo se sa poluglasnim bajanjem starice pored vatre, koja je u staračkim smežuranim rukama prevrtala kosti životinja. Među mnoštvom nerazumljivih reči često se ponavljalo Muma Paduri.
– Časlav je u besu bacio onaj štap od lužnjaka što sam namerila Momčilu i držala pod posteljom skoro četrdeset dana. Toliki trud ni za šta. Svakog dana sam posipala štap vrelom vodom u koju sam potapala kučinu. Davala sam mu jaja prepelice, barila srce crne kokoške, Hranislav mi je iz gore doneo živa ježa. Sve je bilo džaba. Malog napuste zli dusi neko vreme, pa mu opet dođu… – šaputala je Varvara.
– Moja baba Krstinja – gotovo je šaputala mlađa žena Pelagija – spremala je melem od crnog i belog luka, ubacivala je i kadulju, broćiku, pelin, koprivu, a posebno odoljen i valerijanu. Kad je rođaku Zaviši pena izbijala na usta, kadili smo ga i davali da udiše dim spaljenih krila slepog miša i zmijske košuljice. Bio je miran i po mesec dana, onda mu opet udari pena, sav se ukoči i pobeli. Tako mu je bivalo dok nije, bože me prosti, izda’nuo.
– Dete drago – umorno je nastavila Varvara – svaku tekućinu što se spravlja sam izučila, od reke Dunav do Nišave, zato Hranislav neće više da ide po poljima da traži trave i živuljke, nego je otišao da traži onu gvožđuriju. Veli, to je njegov sin i on će mu pomoći. A to gvožđe ko zna od koga je i čemu je služilo.
Njihov čapraz divan bio je naglo prekinut kad su drvena vrata uz škripu pustila dan u prostoriju bojeći lica prisutnih u bledoplave ogaravljene prikaze. Izbečenih očiju u iščekivanju nečeg važnog, sa strahopoštovanjem su gledali pridošlice. Na pragu je stojao deda Časlav, glava kuće, sa obe ruke je držao nešto poduže umotano u goveđu kožu. Iza njega su bili sin Hranislav, rođak Gorčilo i kućni prijatelj otac Manojlo. Skinuli su šubare i prišli zidu sa svetkovinama obasjanim lojanicom. Deda Časlav je pažljivo, postupajući kao sa nekim naročitim znamenjem, spustio teži deo zavežljaja na dno vedra okrenutog naopačke, i drugi kraj naslonio na zid. Tup i težak zvuk udarca predmeta o drveno dno otkrio je fizičku prirodu te stvari koja je morala imati poseban oblik. Kada su žene bojažljivo prišle da se upoznaju sa tom stvari, Hranislav je strogo mahnuo rukom dajući im do znanja da se sklone. Časlav je zatražio vode da opere ruke i ostali muški su uradili isto za njim. Stao je ispred kandila, prekrstio se i uzvinuo:
– Neka su Sveti Kozma i Damjan u pomoći našem Momčilu, a ako oni ne uspiju, nek Bog da moći da ova skijavoneska spasi našeg dečaka crnih dusa!
Deda Časlav, u dva poteza ruke, ali sa naročitim poštovanjem, strgnuo je kožun prvo sa nakrsnice, zatim se ukazala glava vuka na balčaku, a onda je koža samo skliznula niz sjajno sečivo mača. Odsjaj vatre sa oštrice prošarao je lica prisutnih i zidove kada ga je Časlav uzeo u šake i počeo da govori:
– Ovo je mač vukovac! Napraviše ga ko zna kad tamo gore u Germaniji. Kažu da je posekao mnoge glave i tamo i ovde. Takav nam baš i treba za našeg Momčila.
Žene su se začuđeno pogledavale i bojažljivo počele primicati da bolje vide mač i čuju o čemu se radi. Hranislav je rekao: – Vukovce su za pojasom nosili mnogi junaci, kadri za neverovatne podvige. Imao ga je i moj prađed Gvozden, ali je ostao bez njega kad se tukao s nekim Mujom kod vodenice što ga na kvarno posekô pod točkom, je l’ tako beše, oče?! – Časlav samo klimnu glavom, pa Hranislav nastavi: – Pop Zaharije mi je pričao da je junak Ivan Kosančić imao jedan vukovac koji mu je poklonila posestrima vila. To je sečivo koje može da seče kroz kamen, drvo i studeno gvožđe, a kuje se pod punim mesecom, tako da se mesečina ukuje u oštricu. Jedan od najboljih mačara zove se Novak, iz Kotora je. Sedam dana i sedam noći on kuje oštricu od gvožđa što Mleci donesoše iz Venecije. Ta sečiva su toliko posebna da se po njima junaci prepoznaju u boju.
Časlav kao da jedva dočeka, poče glasno da recituje narodnu pesmu Marko Kraljević poznaje očevu sablju: – Tri slova ’rišćanska: Jedno slovo Novaka kovača, drugo slovo Vukašina kralja, treće slovo Kraljevića Marka. To je Marko Kraljević prepoznao očevu sablju kod Turčina koji ga je ranjenog posekao, i to po slovima na oštrici. Ja bih isto poznô mač svog oca jer sam kao dete gledao tu dršku sa glavom vuka i znam svaki nabor i ukras nakrsnice.
– Dobro, muške glave, prozbori Varvara – kako će taj mač spasiti muka mog unuka Momčila, i šta ste, pobogu, naumili s tim žezlom?! Da ga nećete voditi u boj da jadničak seče turske glave?!“
– Varvara, ženo, kod ovih stvari nema šale! Ovaj mač je poseban i znam šta mi valja činiti. Ako sam rekao da je to najbolje što se da učiniti za našeg Moču, onda ćemo to tako i uraditi, a ti nastavi da baješ s tvojim čorbama i mastima, to mu ne može odmoći.
Otac Manojlo, koji je dotad tihovao, kao da oseti da je vreme da se i on obrati pa reče: – Ako boga znate, saslušajte i samo će vam se kasti. U starim rukopisima manastira Kaona pominju se imena zanatlija i oružara koji su kovali mačeve. Tako se u prepisu Dečanske hrisovulje pominje izvesni Bogdan Mačar koji je živeo u selu Čabić, kao i neki Dojak Mačarević, a u zapisima je sačuvano da je u Prizren 1332. godine direktno iz Dubrovnika stigao majstor-oružar Martolo, vanbračni sin jednog srpskog vlastelina. Srpski mač je bio kvalitetan i rado korišten u vitezova. S vremenom su naši majstori usavršili svoje veštine i kalemili rude jednu na drugu, pa kovali sve jače oštrice. I još piše da je 14. vek upoznao svet sa jednim od najboljih mačeva ikada izrađenih na tlu Rimskog carstva, to je upravo vukovac. Ovaj mač ovde, što je pred nama, posekao je nekoliko turbana na Ali-pašinom polju, takođe na Alibegovcu neke usijane turske glave, sekao je u Pomoravlju, na Timoku, Kozelju, kod Mutanja, Trepče i sve do Belog Drima. Pre samo šest dana odsekao je glavu jednom mladom mujezinu što se osilio i osim svog ezana počeo skupljati harač sa najamnicima. – Žene glasno uskliknuše, preneražene, muškima se počeo smejati brk, a Gorčilo prekine tu pometnju uzbuđeno progovorivši:
– Oče, kazujte ono glavno, ono najvažnije, ono za našeg Moču… znate, ono…
Otac Manojlo je nastavio: – U hartijama manastira Kaona piše da su nakon pada srpske despotovine izbegli srpski plemići donosili primerke skijavoneske na zapad, i kao najamnici mletačkog dužda znali za posebne moći mača. Slušajte sad, bolesnom detetu bi bio davan mač kojim je nekom odsečena glava, dete bi prenoćilo sa njim, a onda bi sutradan niz sečivo tog mača bila sipana voda. Tu vodu bi dete potom popilo i bilo izlečeno.
Sva ženska čeljad su istog momenta svoje molitve, reči prenošene s kolena na koleno i od usne do usne, usmerile prema skijavoneski koja je sijala svojom oštricom ispod lojanice, bacajući povremeno kako je sveća treperila odbleske prema basamcima koji su vodili gore, u dečakovu sobu. Muški su zadovoljno, ali s dozom opreza sedeli pri ognjištu uz mešine sa vinom, povremeno bacajući pogled preko ramena prema maču. Više se ni goveda nisu oglašavala. Kurjaci su prestali s lavežom. Čuo se povremeno huk eje i lepet krila žuna. Dečak Momčilo, gore u sobi, koji je te večeri jedva razabirao poneku reč starijih kod ognjišta, stiskao je uz sebe ispod pokrivača čvrsto štap lužnjak. Mesečina se kroz krošnju stare kruške prosula po njegovoj bradi koja je povremeno micala u snu, jer je Momčilo, obučen u oklop viteza, sekao Turke kod vodenice mačem koji je dobio u amanet od svog đeda.
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti.