Nagrađena priča na konkursu (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti
Katarina Kovčin
Vilinska varoš
Slavni imperatore Konstantine Porfirogenitu, naložili ste svom skribu da beleži vaše veličanstvene reči ne bi li se one prenosile kroz večnost, sa jednog imperatora na drugog. Rekli ste da će zapisana mudrost blagosiljati sva naredna pokoljenja velikih careva Vizantije. Vaš poslušni skrib učinio je tako, skupio svoje telo u uglu radne dvorane, predajući se u potpunosti vašem odabiru „važnog” i „nevažnog”. Jer, naposletku, šta je istorija nego nečiji odabir reči, događaja, ljudi, godina?
Ne zamerite nedostojnom skribu, no, zapisujući vaše uzvišene reči, naročito kada smo došli do opskurnih plemena slovenskih, pomenuli ste izvesne Srbe. Ukoliko se sećate, rekao sam vam da poznajem jednu legendu o čudnovatim Srbima, legendu koja se dugo prenosila među plemenima i stigla je tako do mene. Vaša veličina reče mi: „Ne baratamo mi ovde bapskim pričama”, te odbaciste ideju da bi upravo ta bapska priča mogla poslužiti kao neprocenjiv izvor znanja o ovome narodu. Oprostite na drskosti, ali ipak ću je dodati, pa Vi procenite vrednost. Reči mi beže, a nikako da dođem do suštine.
Legenda o Vilinskoj varoši
U blizini starog Naisusa živeo je naročit narod, tek doseljen iz daleke zemlje, koju su nazivali Bela Servija, ili samo Servija, kada bi pričali među sobom. Sve što se zna o njihovoj seobi jeste da su morali da beže od nemilosrdnih ratnika i njihovih krvoločnih pohoda. Niko od ovog čudnovatog naroda, zvani Servi ili Srbi, nije hteo da priča o seobi. Tek bi okrenuli glavu i mahnuli rukom. Jedino na čemu su insistirali jeste da nisu svi isti, ima mnogo plemena unutar jednog naroda, i ne daj ti bože da ih sve poistovećuješ.
Međutim, ako biste ih pitali kako su došli do ove zemlje, rekli bi sledeće: istog trena kada im je noga koraknula na ovo plodno tle, nebesa su se potresla, munje sevale i veliki gromovnik Perun, spalivši božjom vatrom hrastovo drvo, ukazao je da su na pravom mestu, na mestu sudbinskom. Protiv znakova bogova se ne ide.
Jedno takvo pleme naselilo se baš u blizini izvesnog starog hrasta. Iako ne beše onaj, spaljeni, od tog događaja svi su verovali da je hrast miljenik Perunov, stoga postade miljenik naroda. Na ovom posebnom mestu, među ovim plemenom, živela je i devojčica Ivša.
Ivša, za razliku od svog plemena, iako je čula priče o prapostojbini, nikad nije osećala tu naročitu tugu, duboki žal za mestom davno ostavljenim iza sebe, za nizijama nepoznatim, i nepreglednim šumama kojima ni miris nije znala. Ne, Ivša beše dete od „nove zemlje”, rođena na tlu starih veličanstvenih gradova, rimskih, ilirskih, strašnih vizantijskih. Znala je, doduše, da se nalaze na blagoslovljenom mestu, okruženi hrastovim stablima, na planini koju opasuje čudovišna litica, te da im niko nije mogao nauditi.
Jednog jutra Ivšu je probudio bol u stomaku. Pridigla se i, videvši tragove krvi ispod sebe, kriknu za majkom. Majka je zagrli, objasni da neće umreti, ali na neki način i hoće. Majka je uzela krvavu plahtu, presvukla Ivšu, i potom je odvela do drveta ispred kuće. Pošto je otac bio čovek velikog poštovanja u plemenu, dali su mu kuću odmah uz hrast. Bio je to znak časti, reče majka. Hrast je božje drvo, kaže ona i otkopa rupu u podnožju. Potom odseče malo Ivšine kose, zamota je u zakrvavljenu plahtu i zakopa. „Kada sam te rodila, deo mene, u kojem si bila, zakopan je isto ovde”, reče majka i ode u kuću da potraži oca.
Noć je pala, a Ivša se još uvek igrala oko izvora što je proticao u obližnjoj šumi. Nijedno dete se nije htelo zateći oko potoka jer su kružila šaputanja da je to mesto gde se sastaju vile. I to ne one dobre, rekoše. Ivša se nadala da će ih zateći, pevala je glasno, bacala kamenčiće i dozivala ih. Odjednom oseti da je neko pogodi kamenčićem nazad, viknu: „Žuri kući!” i ona pobeže koliko je brzo mogla. Taman dok je stigla, videla je da vatra gori oko ognja, no majka je prisluškivala kod vrata. Ivša otrča do druge strane, te prisloni i oko i uvo uz drvo kuće: otac je sedeo sa nepoznatim čovekom i šaputao. Govorio je ocu na jeziku koji nije razumela a otac je samo klimao glavom. Nakon što je čovek ustao, izašao iz kuće i otišao u mrak, obe su utrčale kod oca. Otac reče: „Gotovo je.” Ne bi Ivša ni znala je li to „gotovo” bilo dobro ili loše da nije majka zaplakala, ali na tužan način, nikako ne na srećan. Samo je Ivša bila budna celu noć, pitajući se šta je gotovo.
Sutradan majka je rano probudila i povela sa sobom do izvora. Tamo su ih već čekale žene iz plemena, sve obučene u belo, raspletenih kosa. Zajedno su je prihvatile za ruke i uvele u vodu, dok nije bila sasvim pod njom, pitajući se da li je pretvaraju u vilu. Kad su je oprale i obukle u novu belu haljinu, posele su je između sebe i zaplele kosu. Neke su žene pevale, a druge nešto tiše pevušile, no Ivši se činilo da su ipak više tužne nego srećne, iako su se trudile da ona to ne primeti. Potom su je sve odvele do starog, poznatog hrasta ispred kuće. Majka je uhvatila za ruku i reče joj da je vreme da se obrati precima: „Zazovi dedu, pramajku, sestru izgubljenu.” Ivša je često govorila sa duhovima predaka kod hrasta, iako su joj rekli da to ne radi često, već samo kad je jako važno. Verovatno je sada baš važno, pomisli Ivša, te zatvori oči i svom snagom prizove lica umrlih. Odjednom oseti udarac kamenčića i piskutav glas joj šapnu: „Beži!” Tek što je čula, neko projuri konjem pored žena, do nje, uhvati je oko struka, zgrabi bolno, te baci na konja. Užas je stegao u grlu, dok je gledala kako neke žene tapšu srećno, neke viču, a mama tiho jeca.
Tek kad ju je svukao sa konja, videla je Ivša da je to isti čovek koji je šaputao sa ocem oko vatre. „Ti si moja”, kaže, „tvoj otac mi te je dao”, kaže. Oseti šaku kako joj raščupa kosu i drugu kako joj cepa haljinu. Prstima, oštrim kao grana, grebe joj butine i prilazi mestu gde je krvarila. Sada su ruke posvuda po grudima i leđima, glavu joj gura u travu obližnje šume. Probode je kao mačem kroz dužinu tela, izbode nečim poganim, baš ispod stabla hrasta. Ivša plače i moli se hrastu. Neka padne na nju. Moli se Perunu, neka je spali munjom. Niko ne odgovara. Muškarac, nakon što je izbode, kaže: „Sad si moja žena. Idi kući, u noć slavimo.”
Ivša ustade, skupi delove poderane haljine i rukom dodirne izbodeno mesto. Krvari. Zemlja je crvena, butine su crvene. U daljini čuje potok da žubori; mora biti da je još uvek blizu kuće, ali tamo neće da ode. Otac je dao, kaže čovek. Potok je još uvek njen, pomisli, i otkorača do njega. Tek kad oseti nežnost bistre vode, Ivša se slomi i duboko zaplače. Pustila je jecaje, dosada sebi neznane, da se šire šumom uprkos bogovima i hrastovima što joj ne odgovoriše. Uđe u potok i krv se sjuri niz bistru vodu, otiče od nje. Dok je stajala nepokretna, neko je pogodi kamenčićem. Jedna bleda prikaza, svetlucala je na suncu, sedela na kamenu i kvasila noge. Na sebi je imala plavičastobelu haljinu i kosu prepunu cveća. „Znam šta su ti uradili”, kaže vila. „Znam i ja”, kaže Ivša. „Jesi li ljuta?”, pita vila. „Hoću da umrem”, kaže Ivša. Vila se nasmeje, uskoči u vodu, kao treperava varnica sunca, te izroni odmah do Ivše. „Možeš da uradiš nešto drugo”, kaže vila i zacikoće se. „Ali moraš biti jedna od nas”, šapne joj. Ivša hoće, Ivši više nije važno čija je i baci se u potok.
Žene plemena su iznele stolove od pruća i spremale hranu. Pri zalasku sunca, odjeknu zvuk bubnja, kojem se ubrzo priključi još jedan. Pa još nekoliko, sve dok zemljom ne zaori muzika spajanja dva plemena. Vino se prelivalo iz mešina, po košuljama, koži, muškarcima i ženama. Niko nije primetio da mlada nije na slavlju.
Iz mraka šume spaziše sitne varnice svetlosti. Devojke raspletenih, svilenih kosa iziđoše između stabala. Neke su nosile dugačke prozirne haljine, sa prorezima među rukama i na butinama, dok su druge već rasplele haljine, kao i kose. Muškarci, omađijani, gledali su u čudu ova bića lepote. Podaše se svi plesu, divljem i razuzdanom. Devojke svetlosti su plesale među muškarcima i ženama, upravljale ih polako u krug. Iz šume izađe još jedna prikaza. I ova je bila neprirodne lepote, u beloj haljini, bez ikakvih mrlja krvi, i velike sličnosti sa Ivšom. No oči ovog bića behu modre i prazne, zakrvavljene od plača. Krug razbludelih vila, žena i muškaraca kretao se sve brže i brže, noge poskakivaše, telesa se znojiše, prašina dizaše. Samo je vila Ivša uzela jednu od zapaljenih baklji i polako se kretala ka kućama plemena. Jedna za drugom, sve su se rasplamsale, a potom i buknule, kao da prate ples ljudi. Vatra se bližila pruću oko kola, i ljudi počeše da se otimaju ne bi li videli šta gori. Ali niko nije mogao da izađe iz kola, ruke su zaključane, skršene pod prelepim bićima iz šume, jedino što ljudi mogu još da čine, jeste da plešu do beskraja i vrište u užasu. Samo se jedna vila probi iz kola i stade u sredinu, odmah uz kip Perunu. Ali Perun se nije odazvao kad joj je trebao, zato će i on da gori. Ona baci baklju na kip. Kako se kip zapali, vila Ivša se okrenu prema jednom muškarcu, onom što joj je rekao da je njegova i vrisnu snagom svih kostiju u sebi. Odmah za njom vrisnu i ostale vile. Njihovi krici podignu užas od vetra: drveće se odvoji od korenja, vatra planu u nebesa, planina se odvali od litice – svako ljudsko biće zasu tlo i zemlja, blato i reka, kamen ih obavije i vile, vriscima, skameniše sve oko sebe.
Muk pade na zemlju. Vile se kikoću i pletu ponovo jedna drugoj kosu. Uhvatiše Ivšu za ruku i povedu u duboku, mračnu šumu. Samo kamena čudovišta i njihove zakopane jauke ostaviše za sobom, kao kipove, za pomen.
Post scriptum
Veliki imperatore, na Vaš zahtev, Legenda o Vilinskoj varoši, biće imenovana u Đavolju varoš.
Vaš skrib
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti.