Nagrađena priča na konkursu (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti
Milica Milović Somborski
Vetar
Leto gospodnje, 1805. g.
Miloš, jedino gazda Jovanovo dete, bio je slabašan i bled dečak. Mati Spasenija, na koju je povukao svetlu kosu i sitne šake, štitila ga je od teškog posla, a otac, najbogatiji gazda u selu, osećao je prema sinu prezir. Kada bi neko od seljana došao u njihovu kuću i rekao da je dečak nežan kao devojka, gazda bi potegao nož. Posle bi celu noć pio i pred zoru tukao sina i ženu, do krvi. S vremenom kod njih više niko nije zalazio. Jedino bi pop Đorđe došao za slavu, i ponekad uboga Stana, da vidi kćer i unuka. Ipak, s proleća, selo se još jednom okupilo pred kućom silnog gazde, da na večni počinak isprate mučenicu, Spaseniju.
U jesen, na Mitrovdan, došao je pop Đorđe kod gazda Jovana da okadi kuću i blagosilja slavsku pogaču. U praznoj kujni pribio se uz peć, da se ugreje. Odnekud se prišunja dečkić, poljubi mu hladne ruke i nazva boga. Dade mu fraklić rakije, pa nestade. Utom se otvoriše vrata i u kujnu uđe gazda Jovan, te pozdravi popa:
– Pomaže Bog – reče. – Vidim, poslužio te ovaj moj nesoj.
– Bog ti pomogao – blago odgovori pop. – Nemoj tako, Jovane. Nije svako za sablje i kubure.
– Nego za šta je, Đorđe? – osorno upita gazda starog prijatelja. – Mi smo u njegovim godinama konje krotili, Turcima barut palili.
– Jesmo – reče pomirljivo pop. – Ali, neko je za sablju, a neko za pero. Čujem da su u gradu napravili školu, pa ti plati dečku stanarinu, učevanje i hartije, jer u grob ni groša nećeš poneti.
Posle slavskog obreda gazda Jovan je smrknutog lica ispratio popa i doneo odluku.
Leto gospodnje, 1813. g.
Miloš je dobio vest o očevoj smrti i odmah iz grada krenuo na put. Putovao je više noću nego danju, jer su on i staro kljuse teško podnosili julske vreline. U suton drugog dana napali su ga razbojnici i oteli mu konja. Prošla je uveliko ponoć kada se, izgreban i izubijan, dovukao u crkvenu portu i srušio u valov vode. Buka je probudila usnulog popa i Ciganče, koje je spavalo u slami. U prvi mah pop je pomislio da je neka pijandura zalegla da se rashladi. Taman kad je odlučio da dobro izgrdi beštiju, prepoznao je svetlu kosu i anđeoski lepo lice:
– Miloše, sine, ko te nagrdi tako? – zakuka uplašen popa.
Teškom mukom, pop i Ciganče uneli su momka u niski, sirotinjski vajat. Dok je pio svežu vodu i pričao šta je preživeo, sveća je meko osvetljavala njegove umorne oči i riđkastu bradicu.
– Zakasnio si, Miloše – reče starac. – Zbog vrućine juče smo ti oca pokopali. Sad spavaj, a kad svane, otići ćemo zajedno na groblje.
*
Miloša je probudilo Ciganče, čupkajući mu obrve. Ugledao je musavo lice sa vencem umršene kose i osmehom bez dva gornja zuba. Pop je odmotao bošču, pa otkinuo komad proje, koje Ciganče halapljivo poče da jede. U prostoriju je ušla sitna starica noseći tek pomuženo kozje mleko. Nasula je Milošu i detetu, ćutke, čekajući da je unuk prepozna.
– To je tvoja baba Stana – reče pop Đorđe. – Nisi je valjda zaboravio, Miloše?
Miloš skoči da zagrli babu, ali mu ona uhvati ruke, ljubeći ih i milujući mokrim obrazima.
– Dobro došao kući, sine – zajeca baba Stana. – Da te se staramajka nagleda, pa da može srećna na put.
– De, de, Stano – reče popa. – Nećeš ti još putovati. Treba momku kuću nakućiti, devojku isprositi i kolevku ušuškati.
– Daće dragi Bog – plakala je i krstila se staramajka, pa milovala ogrubelim dlanovima čas Miloša, čas dete koje joj je glavu položilo u krilo.
Miloš je suvu proju zalivao mlekom, bolno svestan siromaštva u kojem su ga tako toplo dočekali. Pogled mu pade na usnulo Ciganče, kome je baba Stana trebila slamu iz kose i učini mu se nekako čudnovato poznato. Odjednom, zaduva hladan vetar i treskom zatvori vrata sobice.
– Biće, izgleda, kijameta – reče pop Đorđe. – Umij se, Miloše, pa da požurimo na groblje.
Na putu do groblja starog popa i svetlokosog momka pratili su kovitlaci prašine. Naleti severca postajali su češći i jači. Pop uhvati Miloša pod ruku. Obojica bi u jednom trenutku drhtali od hladnoće, a u drugom bi se preznojili od vrućine. Pred grobljem pop sede na jedan panj, da odmori.
– Bog s nama, kakav je ovo kijamet, sine? – zabrinuto se prekrsti starina.
Miloš pogleda u nebo i pretrnu od straha: u šupljini crnih oblaka stajali su zbijeni, jedno uz drugo, sunce i mesec.
– Oče, ja ovako nešto dosad ne videh – reče Miloš. – A ti?
Pop pogleda gore i uzviknu:
– Idemo nazad, brzo! Doći ćemo na groblje drugi put!
Vetar je naletima, kao turskom kamdžijom, šibao starca i momka po leđima. Od vrtloga prašine, lišća i granja, jedva su videli kuda idu. Miloš pogura popa i napokon dođoše do prvih kuća. Lupali su na zamandaljena vrata, ali im niko nije otvarao. Ledeni vetar oduzimao im je dah. Umorni, poslednjim damarima snage provukli su se kroz počupane bašte i stigli do Miloševe kuće. Vrata im je otvorila baba Stana.
– Ja i siroče jedva dođosmo da malo uredimo za Miloša – prošaputa staramajka.
Ciganče se sklupčalo u mračnom uglu prostorije, šarajući prstima po pepelu i pevajući tiho neku pesmicu.
– Stano, daj vode da se napijemo i umijemo – odlučno reče pop. – Moramo što pre do crkve, da zvonimo protiv ovog kijameta!
Napolju se sastavilo nebo sa zemljom; sunce i mesec udavio je mrak. Vetar je nemilosrdno napadao starca i momka, i bacao ih na drveće i ograde. Kuće su se jedva nazirale. Ponegde su se videli slabašno osvetljeni prozori, kao putokazi, te se Miloš i pop nekako dokopaše crkve.
*
Otad, pa narednih dana, nevreme nije prestajalo. Uz fijuk ledenog vetra, koji je duvao sve silnije, odzvanjao je jauk drveća izvaljenog iz korena. Mrtve ptice udarale su u prozore. Zgusnuo se hladan mrak, kao u grobu. Miloš i pop zvonili su na smenu, ne odustajući, do krajnjih granica izdržljivosti. Zvuci škripanja i lupanja mešali su se jekom zvona. U predahu, Miloš bi kratko odspavao, dok je pop uporno čitao molitve, ne trenuvši ni minuta.
– Oče, neću moći još dugo – reče iznemogli Miloš petog dana. – Nemamo više ni vode ni hrane. Ako ovaj kijamet uskoro ne stane, živi napolje nećemo izaći.
Pop Đorđe je ćutao, bled kao avet. Gnječio je otopljeni vosak, trudeći se da napravi sveće, kako bar ne bi skončali u mraku. U neko doba učini mu se da čuje rzanje konja. Teškom mukom, boreći se s vetrom, otvorio je vrata i ugledao obris nepoznatog čoveka.
– Gde da sklonim konja, pope?! – povika čovek.
– Tamo pozadi – odgovori pop. Dok je zatvarao vrata, zamotana starica hitro se uvukla unutra i kliznula ka svetlu.
– Još si nam ti falila, spodobo – promrsi pop kroz zube.
Utom dođe i onaj putnik, pa se svi okupiše oko sveće. Pop vide da je putnik Turčin, trgovac, ali mu ipak nazva boga.
– Aferim, pope – uzvrati Turčin. – Šta je ovo selo zgrešilo kad samo u njemu šejtan tuče?
– Zar samo u našem selu? – upita uplašeno Miloš.
– Tako je – reče Turčin. – Kad me uhvatilo na raskršću, nisam mogao nazad. Pokrio sam konju glavu i poveo ga na zvono, neka mi Alah oprosti. A ko je ovaj akrep što mumla u travke? – upita, s nelagodom, pokazujući glavom na staricu.
– To je naša vidarka – odgovori pop. – Ima bar sto godina; ne boj se, neće ti ništa. Ti sedi, a momak i ja idemo da zvonimo.
Tada stara progovori:
– Zalud zvoniš, pope – reče. – Nije ovaj kijamet ni od Boga, ni od onoga. Ovo je od kletve.
– Šta to zboriš, veštice?! – uzviknu pop Đorđe. – Ko je bacio kletvu?
– Bacio, a baca i dalje – reče baba.
– Ko?! – uzviknuše skoro u isti glas pop, Turčin i Miloš.
– Kopile Jovanovo – odgovori starica. Ono što ga je napravio sa Cigankom koju je doveo u kuću, kad je sina ispratio na škole.
Miloš skoči, besan, poželevši da uhvati babu za gušu, ali samo ciknu:
– Je li ti to pričaš o mom ocu i Cigančetu?!
– Da, o tvojoj sestri po ocu, stara pogleda Miloša u oči. Kad je bila od godinu, Jovan joj je mater utukao, kao Spaseniju. Pozvao je Stanu da dete uzme sebi. Tada ga je Stana proklela:
– Dabogda ti se dan pretvorio u noć što mi ubi kćer i otera unuka iz kuće, i što ni svoje kopile nećeš da gledaš – reče baba i pljunu pred popa. – Znaš ti, Đorđe, sve kako je bilo, nego ćutiš!
Sa zvonika je odleteo poslednji crep. Led je u kristalnoj paučini natkrilio celu prostoriju. Turčin i pop gledali su u plamen sveće, kao omađijani. Milošu su se niz obraze slivale staklene suze. Stara vidarka je nastavila:
– Neki dan, na sahrani, videla sam malu kako šara po prašini i peva: „Dabog danu noć…” I eto, pope, zvona i molitve ne mogu ništa protiv kletve iz nevinih usta. Mnogo ste se ogrešili svi, celo selo, o to nedužno čeljade. U krpama ide, gladno, a siti ga gađaju kamenjem. Jer prosi. Jer i Stana nema šta da jede, pa krade za dete i sebe, noću, dok grešni mirno spavaju.
Miloš se uhvati za glavu, zalete se i tresnuo o zid; pomeša se krv sa suzama. Shvatio je zašto ga je otac za sedam godina posetio samo dva puta. Zašto mu je zabranio da dođe u selo i obiđe babu i majčin grob. I na koga liči siroče, kad se ne smeje.
Strahovit nalet vetra razvali vrata i ispali šiljke leda, od kojih se jedan zabode tik uz popovu glavu. Stogodišnje zvono odvali se od zvonika, pade iza crkve i puče napola. Kroz fijuk zemlje, perja i kamenja, do ljudi dopre umirući ropac konja. Turčin unezvereno dreknu:
– Pope, gde je to dete, da mu presudim?!
Miloš, krvav, stade pred Turčina i reče:
– Nećeš ti, aga, nikome suditi. To bezimeno dete ne zna šta govori. Čim prođe ovaj kijamet, ja ću moju sestricu imenom nazvati, a ti ćeš je, oče, svetom vodom krstiti!
*
Baba Stana popravi gnezdo koje je od jorgana i jastuka svila pod stolom, pa pozva Ciganče da legne uz nju i utopli se. Videvši da je mala ne sluša, već šara u pepelu i nešto pevuši, starica promrmlja:
– Neka, golubice, čeka te jabuka. Pevaj ti babi, dušo, pevaj…
Strahovit nalet vetra razvali vrata i u vrtlogu iskidanog cveća donese do malene jedva čujne reči: sestricu, nazvati, krstiti. Uplašena devojčica trže se i ustade. Kroz razvaljena vrata izli se sunčev slap i ugreja raznobojne latice pod detetovim bosim nožicama.
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti.