Četvrta nagrada
Aleksandar Đorđević
Survina
Jedino crnilo u ovom belilu je kad mi se oči od nemoći sklope, a dotle, gde god da se okrenem, na koju god stranu da pogledam, samo bezdan beli. I tako već zadnjih nedelju dana, nit Bogu služim, nit zemlji da se odužim. Pokatkad čujem kaplara kako mi vikne da gledam u opanke i mislim na selo i na mlade trešnje, valjda kako bi՚ skrenuo misli sa ove golgote koju gazimo još od onog dana kad mi majka u ruke stavila maramče sa dve kocke šećera, i terala me da obećam da ću da se vratim u Gojnu Goru da dogodine površem žito. Juče Gojna Gora – danas gnojna mora! I vikaše mi starci:
– Jevto, sprema se gaz preko Albanije, nemoj kuća da ti opusti, napravi se grbav, uhrami nogu gluvarom, pa te takvog neće diraju ni naši ni okupatori, dovoljno je već tvoja kuća dala kad ti odvedoše onomad oca ti Sretena i braću Ljubinka i Ljubivoja.
A ja jok, nauljio brkove, stegô kanicu i ogrnuo se sa debeo čojani šinjel, pa sav ponosit i da ne lažem, pomalcko uplašen, izašô pred avliju i čekam Deseti šumadijski puk da me povede. Kud me ovaj odozgore tad malo ne pogleda, pa da mi šapne na uvce da u ruksak metnem dedine rukavice od ovče kože što mu služile kad zima stegne i osedla konja da ide po so u Milanovac. Ma ko bi se pa i dosetio tad da ćemo arnautski sneg da prtimo samo glavu živu i šajkaču na njoj da sačuvamo. One bi mi sad mnogo služile i značile dok vučem ovo kljuse od topa što mi dodeliše onomad da me prati kô neko goveče tek oteljenu kravu. U ruke mi prteno uzde od topa, a vrz ruke sneg i inje, pa kad sednemo da se okrepimo i da nam duša dane, uzmem pa gledam u gvožđuriju što mi muku pravi. Al՚ dušu da vam otvorim, i vezao sam se za njega, čak sam mu i ime nadenuo – Aranđel. Top, pa Aranđel. I nije to bez ništa meni došlo, nego me to ime prati još od deteta, kad mi majka blagoslovena bila – al՚ mrtvo rodila. Trebao da se zove Aranđel, al՚ mu Bog izgleda dodeli službu da bude arhanđel. Nit sam mu oči ikad vidô, nit mu bratska bedra zagrlio, al՚ sam ga kô brata uvek voleo. I otad, ja sa njim, sa bratom, razgovaram kô da sedi uz mene, i jedini me nikad samog nije ostavio. Tako i ja, kad se kaplaru zakleh da ovo gvozdeno goveče neću nikad da ostavim, ma kol՚ka muka kroz Prokletije bila, reših da ga krstim, pa da mu se kô bratu odužim. Sednem pored njega, pa onako zakleti jedan drugom svašta pričamo, al՚ ponajviše se ja njemu jadam, sve dok me san, ovako umrzlog i pomalo grozničavog, ne sustigne. Tek nije prošlo mnogo, stiglo vreme da se krene dalje, pa mi živi što nas Bog sačuva noćas, ogrćemo sa sneg, kô sa guščiji topli jorgan, one što ostavljamo iza nas, one što im na oči došô večni sanak. Noge teške, al՚ ruke još teže. Vučem mog Aranđela, a pored mene mršavo i izgladnelo devojče što tek malu školu završilo, tihuje i kuka. Veli mi da je iza nje ostavila majku i brata, pa sad kô izgubljeno jagnje ide, a nit zna gde je pošlo, nit zna od čega beži. Oca nije stigla dobro ni da upozna, kad ga bolest odnela. Sagnu՚ se polako uz nju, da bi tugaljivim očima lakše videla moje, da ne pomisli, ako sam viši i stariji, da sam i hrabriji, pa izvadi՚ iz košulje ono maramče što mi majka pratila, i dado՚ joj ga sa sve dve kocke šećera.
– Odmah ih pojedi – velim joj – nemoj u ruke da ti se otope – a misli mi teške u glavu nadolaze – pojedi ih odma՚, devojče, da ne bi ostale sutra nepojedene i pokrivene sa isti onaj jorgan s koj si ogrnula majku i brata.
Jednu pojede, a drugu sa sve maramče u džep metnu. A oči, kô biseri morski, bistre i plave, pa govore više nego što bi usta rekla, strah li je, glad li je, boga pitaj, al՚ iz njih samo tuga kroz suze kaplje. Prozbori mi samo reč-dve:
– Jasna se zovem i ne puštam te sve dok more i sunce ne vidim.
Uhvati me za ruku, i steže, a meni srce da pukne. U jednu ruku Aranđel, u drugu ruku Jasna. U jednu ruku brat, u drugu ruku sestra, a ja razapet isturi՚ grudi, pa krenu՚ napred sa još veću muku. Kako gazim, snaga mi odilazi, pa se na svako malo požalim Aranđelu. On sluša, al՚ ovaj put ništa ne odgovara, Jasna sluša, a ništa ne razume, pa nije prošlo mnogo, kad me pita:
– A što ti, Jevto, sa topom pričaš kô sa živim čovekom? Pričaš kô da se ceo vek znate, i kô da ti je u avliju i pre ove muke bio?
Reko՚:
– To mi je brat – Aranđel.
I posle toga više me ništa nije pitala, al՚ mi ruku i dalje držala i grejala. Kad god prisednemo uz oganj da se okrepimo sa dve sarage i malo vode iz čuture, ogrnem je sa moj šinjel, a ona kô vrapče, samo cvokoće i drhti. Na noge vunene čarape i opanci, a gore heklani džemper što je od kuće ponela, pa tako zgrejanoj san joj na oči padne. Tad joj se ja, tako usnuloj, kô nekom đakonu ispovedih. Ispričah joj kako mi majka sama kući ostade, kako braću i oca video nisam još od krsne slave, kako dado՚ zavet da ću živ da se vratim. Ispričao sam joj sve i za Aranđela, kako pričam s njim otkad se živ nije rodio, kako i on meni odgovara, kako on mene ne ostavlja, kako se zakleh da ja ovaj top neću da ostavim. Na kraj, poče’ da joj obećavam, kad već nikog nema, kako ću kući da je povedem kô sestru da je gledam, kako će majka uštirkanu posteljinu da joj spremi, i za stolom sa mojom braćom hranu da deli, a oni da je sestricom zovu. Ja pričam – Jasna spava – Aranđel ćuti, kad ono svanu. Kol՚ko smo krenuli, poče međ vojskom i u narod da se šuška kako izvidnica što dan ranije išla, od Arnauta teško uspela da se odbrani, kako velika šteta i pogibija beše na samo pola dana hoda odakle smo sad. A strah jaču zimu u koske uteruje od bilo koje vrleti i mećave. Mislim se, što bi ko nas ovakve pod nišan uzimao kad nama u ova trupla još samo duša ostala, a i nju ispuštamo pod svaki korak. Kol՚ko pomisli՚ – tol’ko blesnu i prasnu. Na oči belina, iz uši krv, pa žuljevitim i promrzlim rukama trljam kapke ne bi՚ li progledao. Kud progleda՚ – bolje da sam ćorav ostao. Granate arnautske pomor napraviše, jauci i kuknjava brdom zavladaše. Pridigoh se brže-bolje, pa šajkaču na glavu vraćam, a drhtim ceo jer ni Jasnu ni Aranđela u ovaj metež ne vidim, samo kaplara čujem kako mi viče u zaklon da se sklonim. Mislim se, nema meni zaklona dok brata i sestru ne nađem. I kol՚ko pomislih, eto ga top, u survinu se izvrnuo, zaglavljen i preturen visi. Kol՚ko se pridigoh da pogledam fali li mu šta, ugledah Jasnu. Leži u stranu pod neki grm, a skupila se kô majčino dete u stomak. Pritrčah joj, a usta plava kô šljive ranke, kapci crni kô u katran umočeni, pa me tiho doziva i pomalcko se nasmehuje. Veli mi:
– Jevto, što mi toplo na stomak, prvi put da mi nije ՚ladno otkad smo krenuli.
Odveza՚ joj kanicu, pa stavi՚ ruku pod jelek, a ruku mi ugreja ugrušana krv od džigerice. Kud ne crko՚ te ovo dožive! Polako joj se približi՚, pa joj pričam kako će sad sestra medicinska da dođe, kako će se pridigne, i da nas odma՚ ovde iza brda čeka more i sunce što miluje. A ona, jednu ruku mi na obraz stavila, a drugu iz džep polako izvadi, a u nju drži krvavo maramče i kocku šećer što joj onomad dado՚, pa mi kazuje:
– Na, Jevto, ova kocka je za Aranđela – idi ga spašavaj.
Kol՚ko izreče, dušu Bogu predade. Odjednom me tuga savlada – al՚ me bes razjari, te mi onaj topli glas u krvave uši samo odzvanja: „Idi ga spašavaj.” Brže ustado՚, namesti՚ šajkaču, pa u survinu silazim. Čujem saborce kako psuju, kako viču da ostavim gvožđuriju i da glavu spašavam. Čujem šta grde, al՚ do duše ne dopire, pa se nekako spusti՚ do brata, pa uzde na grudi sprežem, ne bi՚ li ga onako preturenog na noge vratio. Na grudi uzde na grbaču Aranđel, pa uz kamenu liticu na brdo se vuljam, kako znam i umem da se popnem. Tek se Aranđel posle dugo tiho meni obrati:
– Baci me, Jevto, u ovu rovaču, majka te kući čeka.
A ja mu odgovaram:
– Bez brata se kući ne vraćam.
Čim izrekoh, sila mi nebeska telo pogura, arhanđeli mi snagu dadoše, pa kô mladi ždrebac opancima kopam zemlju dok gazim. Izvukoh se na brdo sa sve Aranđela, a narod se sabrao, pa me gleda i čudu ne veruje. Kaplar priđe, skinu šapku, pa me obgrli, a ja u jednu ruku uzde držim i ne puštam Aranđela, a iz druge ne ispuštam Jasnino krvavo maramče.
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti.