Nagrađena priča na konkursu (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti
Amina Hrnčić
Nevoljeno
Prolazila je kroz živote kao vječna zagonetka, noseći sa sobom tajnu koja je šaptala priče iskrivljene vremenom, ostavljajući za sobom nespokojstvo i nadu i čineći da svaki momenat postane dilema između istine i iluzije.
Vozač kamiona (1989)
Imali smo ručne granate na polici iznad kreveta u našoj staroj porodičnoj kući. Brat i ja smo se krišom pretvarali da bacamo bombe kao na filmovima u trenucima kad na nas nisu obraćali pažnju. Onda su po granate došli vatrogasci. Sad se već čini kao da je ovo sjećanje posuđeno, nejasan je i kontekst, ali dugo sam se osjećao kao da te granate poput nekog unutarnjeg razdora eksplodiraju u meni svaki put kad bi nesreća bila izbjegnuta za mikrometar. Drugi to zovu leptirićima u stomaku, što je zapravo umjetnost potiskivanja. Tako sam se osjećao kad je ocu pukao konopac nakon što se objesio i kada su majku pustili sa psihijatrije treći put. Tako sam se osjećao tog martovskog jutra kada sam sreo Vesnu. Vozio sam kamion u kojem su bila svježa jaja. Bila je u bijeloj haljini sa šarenim dugmićima po sredini, koji su se protezali skroz od članaka do grudi. Imala je zlatnu kosu, nevinost osobe koja je ličila na sve osim na autostopera, ispruženu ruku i palac podignut nagore. Pomislio sam da ovu Hajdi mogu prebaciti djedu na selo, ali i bilo kuda njeno srce poželi, pa sam se zaustavio. Izuzetnom lakoćom popela se na suvozačevo mjesto, ali nije stigla da mi kaže gdje putuje. Sa pogledom ravno na cestu rekla mi je: „Ja sam Vesna.” Prije nego što je moj svjesni mozak prihvatio o čemu nesvjesni razmišlja, vidio sam prizor kajgane koju bismo mogli napraviti u prikolici ako bi bila raspoložena za dinamične aktivnosti, posljedicama koje bi ta kajgana imala na moju budućnost, te vagao odnos štete i koristi.
Nisam imao vremena da donesem konačan sud o čestitosti svojih namjera. Djevojka je počela da kašlje i uhvatila se rukama za grlo. Bio je to uporan i nadražajan kašalj koji je podsjećao na gušenje. U jednom trenutku počeo sam usporavati, tražeći pogodnu lokaciju za zaustavljanje, poprilično zbunjen novonastalom situacijom. Tada je iz njenih usta počelo ispadati perje. Vrhovima prstiju povukla je nešto sluzavo što je ličilo na krilo, a prostiralo se na tijelo, kljun, tanke nožice, drugo krilo, sve u kompletu – čitavu jebenu pticu. Držala ih je u skupljenim dlanovima, podignutim nagore. Zakočio sam naglo i stao. Cesta je poslije toga dugo bila pusta, a ja nisam mogao da se pomjerim. Od Vesne ni traga, ali je gadna ljepljiva ispovraćana ptica, za koju se ispostavilo da je kukavica, ostala na sjedištu.
Ovu abnormalnost koja mi se desila, nisam pričao nikome, sve dok nisam saznao da nije izolovan slučaj. Porodična istorija mentalnih bolesti i nestajuća djevojka koja iskašljava ptice zasigurno bi bili kraj mom životu u odjevnim kombinacijama sa rukavima koji se ne vežu na leđima.
Policijski inspektor (1979)
Dječaka smo tražili sve dok posljednji od nas nije potrošio svoju zalihu ideja koju je imao o mogućnostima gdje se može nalaziti. Prvo smo ga tražili na igralištima, kod prijatelja i poznanika, druge babe, uže i šire rodbine i kumova. Tražili smo u njegovoj vlastitoj kući na tavanu i u raznim šupama. Bili smo u obe crkve, na oba groblja, na vašarištu, prečešljali smo livade vodeći pse, zavukli se u svaki bunar, u svaki budžak. Tražili smo ga po šumarcima i u jarcima. Potragu smo odlučili podići na viši nivo i proširiti na druga sela, kada je njegova sestrica priznala da je batu ostavila kraj rijeke. Brat i sestra su htjeli ispitati da li kokoška može da pliva, međutim, kao osiguranje da ne pobjegne planirali su joj svezati nogu prije nego što je puste niz rijeku. Pošto nisu imali čime, sestra je otišla da donese klupko vune, a kada se vratila, bata nije bio tu. Na obali smo našli mali zeleni bicikl i našu potragu usmjerili niz tok rijeke, ovaj put tražeći tijelo.
Pojavio se godinu dana kasnije, ništa krupniji nego što je bio, u odjeći u kojoj je nestao i za nijansu bljeđi. Noge su mu bile mokre do koljena, a pod miškom je držao onu istu kokoš. Tražio je klupko. Majka je vrisnula od sreće, baba od užasa, a sestra se sakrila u ormar jer je mislila da je avet. Oca nije zatekao kući jer je već tri stotine i šezdeset peti put pokušavao da ga zaboravi u kafani.
Pritom je u isto vrijeme sestri iz ruku ispala krpena lutka koja nije imala lice, a bratu kokoška i zalepršala krilima prije nego se zabavila mrvama hljeba pod stolom.
– Mama – rekao je – pozdravila vas je teta Vesna. Priče se dalje pomalo razilaze.
Baba je, doduše, odmah prepoznala da je to njen unuk od krvi i mesa jer se ni dobri ni zli kućni duhovi ne prikazuju u vidu dječaka, ali se zabrinula zbog prizora mokrih stopala, pogotovo jer ga od šoka nisu odmah presvukli. Majka je priznala da je na prvu bio hladan i vrlo gladan, pa je, iako je ’alapljivo jeo vrelu pitu, i dalje sumnjala u njegovu fizičku komponentu od krvi i mesa. Posadili su ga za sto da jede, a voda je uporno kapala niz njegove mokre noge po drvenom podu. Za to vrijeme pripremili su mu presvlaku, pa su ga obukli i tu, bar što se majke i bake tiče, priča prestaje.
Poslije toga porodica je naglo počela da napreduje, otac se izvukao iz krize i stekli su znatno imanje, pa su dugo godina važili za najbogatiju porodicu u selu.
Međutim, djevojčica je bila pričljiva i naivna, pa je nekom uspjela reći da je, prije nego što su ga presvukli, dječak počeo da vadi neke čudne sjajne opiljke iz džepa. Kazao je da mu je teta Vesna natrpala džepove ljuskama od crvenog luka, međutim, sestri su više ličili na žuto zlato. Majka ih je pokupila, baba sklonila i nikad više nikom nisu spomenule Vesnu.
Smrt u mlijeku (1969)
Priča počinje tragično i dovodi u pitanje razliku između abortusa i čedomorstva. Prvo je oduvijek uobičajeno na selima i među narodom je poznato pod naivnim nazivom „čišćenje”. Žena ima problem, ode kod druge pouzdane žene koja obavi čišćenje. O tome se zna, ali ne priča, to je nekako normalna i prirodna pojava. Uzroci koji dovode do čišćenja su različiti, ali svi imaju razumijevanja. Čedomorstvo s druge stane dešava se kada je potpuno kasno za čišćenje. U ovom slučaju žena izvede trudnoću do kraja, rodi bebu, pa je potom ubije. Čedomorstvo izaziva jezu i kod najokorjelijih „čistačica” drugih žena i prosto, koliko god rezultati i jednog i drugog načina da se žena očisti od djeteta bili isti, ovo drugo je nemjerljivo traumatičnije za sve sudionike. Čedomorstvo o kojem je riječ desilo se u gradu, a čedo bilo neželjeno. Bebu su odnijeli mrtvu u kanti, potopljenu u bijelo mlijeko, da se ne vidi šta nose. Deda, koji je i profesionalno vozio „mrtvačka kola”, riješio se tijela. Bilo bi mi drago da mogu reći da ga je prosto sahranio. Baba po aktivnosti nije plakala. O majčinoj reakciji se ne zna mnogo niti se zna ko od njih je bio babica, a ko ubica.
Zna se samo da se žena porodila i da je beba nestala, kao i fragmenti sakupljeni od različitih očevidaca.
Ono što se kasnije dešava jeste da nakon svega u istom domaćinstvu umire nekoliko mačaka, jedan pas i jedna žena, a oleandar misteriozno nestaje sa prozora. U različitim verzijama priče spominje se neki crveni konac, materijalna sreća, uspjeh u karijeri i čarobni prsten.
Radila sam kao kućna pomoćnica izvjesnoj Marici, prije nego što je ostala nepokretna. Tada na scenu stupa porodica čedomoraca koja se svim silama bori za njen stan i ova ispovijest nije nastala iz čiste pakosti jer su mi tom prilikom umanjeni prihodi. Naprotiv, osjetila sam olakšanje što više ne radim za tu osobu. Marica je, naime, imala tuce mačaka, a ta kombinacija u stanu nije baš prijatnog mirisa. Sa mačkama se sjajno uklapala i malena kujica, zvana Kviki. Međutim, iz sažaljenja prema jadnoj ženi, posjećivala sam je i u toj kući u koju su je preselili. O dlakama neću ni počinjati. Na samom kraju svog života Marica je počela da mi govori čudne stvari.
Pripisivala sam to njenoj bolesti…
– Miješaju mi krv i mlijeko – govorila bi…
I pomjerala prstom čaršaf kako bi pokazala zaprljan dušek na kom je ležala, sa skorenim braon flekama koje su se širile prema sredini.
– Kapi krvi… Kapi krvi ponovo u mom mlijeku.
Jedine kapi koje sam vidjela bile su kapi skorene pljuvačke koja se slijevala niz desni rub njenih usana.
– Ona plače… Vesna plače, a dječiji jecaji…Ovdje, na ovom krevetu… Rađa se smrt i postaje nova radost…
Poslije toga je više nisam vidjela. Umrla je na tom krevetu.
Ono što mogu reći je da, gdje god mnogo petljaju sa nečastivim, maler prati tu porodicu, pa je tako bilo i u ovom slučaju. I neću pričati dalje, pitajte nekog drugog, svi znaju šta je kasnije bilo. Ne postoji materijalna sreća. Postoji samo sreća, a ona je živa i ne mjeri se zlatom, ako me razumijete.
Vesna (1969)
Jedno jutro, dok je Vesna muzla kravu, u kanti sa mlijekom pronađe živo dijete. Bilo je tek rođeno, sa nepodvezanom pupčanom vrpcom. Vesnu začudi njegova čistoća, rukom promiješa mlijeko i zaključi da ni ono nije zaprljano. Zatim skloni kantu sa strane, odveza bijelu pregaču koju je imala svezanu oko struka, zamota u nju dijete, i nježno potapša kravu po leđima – danas je Beki bila posebno dobra.
Tek se onda dobro zagledala u dijete i učini joj se da u prizoru ima nešto posebno tužno, kao da iz malog zavežljaja zrači praznina i odsustvo ljubavi, pa odluči da mu da ime Nevoljeno. Nevoljeno je tako našlo svoje mjesto u skromnom domu i Vesninoj velikoj porodici, koja je dosada navikla na izuzetno kao svakodnevno i nije mu se posebno iznenadila, iako se neobično obradovala pridošlici. Opšte je poznato da se mačke rađaju iz vode, najčešće iz bunara ili rijeka, ali još nije čula za dijete koje se rodilo iz mlijeka.
Bilo je proljeće i njena sestra je još spavala.
Vesna odluči da izađe iz Međuprostora i provjeri šta se dešava.
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti.