Priča koja je ušla u širi izbor na konkursu (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti
Snežana Dačić
Leteći konji Tatar Bogdana
Ako sretnete iznemoglog i olinjalog konja, učinite blagi naklon i poklonite mu se u dubini duše. Takav je bio i konj kojeg je Kraljević Marko kupio od nekih kiridžija[1], pa ga izlečio i odnegovao. Od tog iznemoglog i bolesnog ždrebeta postade Šarac, konj nad konjima, neobične lepote i natprirodnih moći. Razumeo je svog gospodara i kad ovaj govori, ali i kada ćuti. Vidovite moći Šarčeve pomogle su Marku da bezbroj puta donese dobru odluku, izabere pravi put i izbegne mnoge nevolje. A u bezizlaznim situacijama, u borbama sa vilama i zmajevima, spasonosna pomoć bila su nevidljiva Šarčeva krila.
Na tim krilima odleteli su Kraljević Marko i njegov konj u jednu pećinu, verovatno negde u nekom skrivenom delu Miroč planine. I, naravno, takve delije samo su prilegle da odmore. To što njihov san prema našim običnim ljudskim merilima traje vekovima, potpuno je beznačajno. Samo vile, koje i danas svojim šuštavim haljinama zanjišu krošnje stoletnog drveća, znaju koja je to pećina. Ali one, iako su vile, imaju i neke ljudske osobine. Jedna od njih je da, pre svega, gledaju svoj interes. A upravo u njihovom interesu je da ništa ne omete san ova dva junaka, da spavaju što duže jer još nisu zaboravile priču vile Ravijojle…
U trenucima opuštenosti i uživanja, kada se svako biće približi iskonskom u sebi, kada se udalji od velikih dela i misli, sreća, kao trenutak, može da se pojavi tu, nadohvat ruke. Možda su se bezbrojna lica sreće moćnom Šarcu ukazala u liku neke lepe ždrebice, negde na nekom počinku diljem čudesne Srbije. Pa možda je i on, kao i toliki olimpski bogovi koji su pali na čari običnih smrtnica, u trenutku dozvolio sebi da bude samo pastuv. Možda. Ali, dokazi o postojanju Šarčevog potomstva, sa svim natprirodnim očevim osobinama, postoje u Srbiji.
Kao osiromašeni plemić, čija trošna garderoba i negovano držanje svedoče o nekadašnjem aristokratskom sjaju, Osmansko carstvo je, iako uzdrmano nagoveštajem sopstvene propasti, te 1830. godine još imalo obrise moćne carevine. Raja u njegovom Smederevskom sandžaku (Beogradski pašaluk) pokazala je neku čudnu, prkosnu rešenost da opstane tu, na toj zemlji, svoj na svome. Vekovima tlačeni, ubijani, pokrštavani, opet su prethodnih godina bili podigli glave, ali i oružje. I eto, sultan je potpisao dokument doskora nezamisliv, nepojmljiv – dokument kojim taj krvlju natopljen komad Osmanskog carstva, tamo na njegovim severnim granicama, dobija ni manje ni više nego samostalnost u okviru istog tog, do juče neprikosnovenog, carstva. Da, potpisao je sultan Mahmud drugi svoj hatišerif, koji je za Srbiju svetleo sjajem jutarnjeg sunca, a za Osmansko carstvo imao prigušeni sjaj sutona.
Bilo je još sultanovih hatišerifa, ali je iz ovog, potpisanog 15. oktobra te 1830. godine, Srbija promaljala glavu kao kneževina, sa svojim naslednim knezom i konturama države. Na tom carskom papiru carski pečat je overio ono što je bio nedosanjani san turskom sabljom odsečenih i na kolac nabijenih bezbrojnih srpskih glava. Potpuno svestan važnosti dokumenta koji drži u ruci, tatarin Bogdan Đorđević je iz Carigrada krenuo da ga odnese beogradskom veziru.
Beskrajnim stepama Mongolije i Rusije vetar je raznosio mirise i kao nevidljivi bršljan savitljivo vijugao između konjskih topota. Nosili su konji jahače, ali ne kao teret jer bili su to Tatari, koji su odrastali na svojim konjima. Ovaj nomadski, ratnički narod imao je samo konjicu. Sve njihovo ratničko znanje i veštine, u savršenom skladu, bili su vezani za konje. Po ovoj veštini pročuli su se daleko izvan svoje teritorije. U Srbiji, tokom devetnaestog veka, pouzdani jahači bili su posebno cenjeni. Oni najbolji, kojima je poveravano da nose na odredišta usmene i pismene poruke srpskih vojskovođa i vladara, zvanična pisma ili dragocene pošiljke, prozvani su tatari, ali u smislu zanimanja. Tako se tatarska služba smatra pretečom poštanske službe u Srbiji.
Kao i u svakom zanimanju, pročuje se brzo ko je dobar u nekom poslu. U Srbiji, koja je posle dva ustanka sa početka devetnaestog veka koračala ka samostalnosti i državnosti, jedan od najboljih konjanika, od posebnog kneževog poverenja, bio je tatarin Bogdan Đorđević, poznat kao Tatar Bogdan. Upravo onaj čovek koji je u Carigradu 15. oktobra te 1830. godine u rukama držao potpisan i pečatom overen sultanov hatišerif sa zadatkom da ga odnese beogradskom veziru, Husein-paši, a ovaj da ga svečano preda knezu Milošu.
Narod kaže da se „dobar glas daleko čuje, a loš još dalje”. Tatar Bogdan je nosio jako dobar, nestvarno dobar glas. I ne samo što je taj glas trebao daleko da se čuje nego je trebalo i što pre da se čuje. Daleko je Srbija, a čovek nije ptica pa da poleti. Znao je Tatar Bogdan da se ovaj put prevaljuje za deset do petnaest dana. Ali ima trenutaka u životu kada se čovek ogluši o ono što zna, kada zaboravi na činjenice i kada radi uprkos i nasuprot svemu, gonjen velikom željom da uspe. Tada mu sreća i Bog daju podršku da sva njegova snaga bude usmerena ka onome što je krajnji cilj. U slučaju Tatar Bogdana, snaga prostruja njegovim telom, uzburka mu krv u kojoj se probudi sva ona iskonska krv predaka. Čuo je glasove i video likove dalekih Nemanjića, kosovskih junaka, srpskih ustanika…
U magnovenju i košmaru, Tatar Bogdan je samo čvrsto stezao torbu sa dragocenim dokumentom. Ogrnut dugačkim plavim ćurkom od guste čoje, specijalno pravljenim za tatare da se kiša sliva niz njega, setio bi se povremeno da na jezik stavi tatar-kafu, loptice od mlevene kafe, vode i šećera koje su služile da odagnaju san. A opet, sve je ličilo na san. Jer nepogrešivo je jezdio Carigradskim drumom, nekako lako i bešumno, naslonjen na visoki naslon udobnog tatarskog sedla. Menzulana[2], na kojima se umorni konji zamene odmornim i gde konjanici mogu da otpočinu, sećao se kao kroz maglu. A promicali su predeli, ljudi, naselja, dan i noć.
Svoje noge je osetio tek onda kada je sjahao sa konja u Beogradu. Beskrajno olakšanje oseti kada dragoceni Hatišerif predade na odredištu. Jedino nije znao koji je dan, koliko je putovao. Samo je znao da je stigao. Osmesi prisutnih ljudi, klimanje glava kao znak odobravanja, ispružene ruke koje mu čestitaju i tapšu po ramenima, bili su jasan znak da je sve uradio dobro. A onda, u mnoštvu zaglušujućih glasova, čuo je reči koje su se ponavljale: „pet dana”. Da, iz Carigrada je stigô za pet dana!
Udaljio se od ljudi i zaglušujućeg žamora. Izašao je u dvorište da potraži konja kojim je dojahao. Obratio se momku koji brine o vezirovim i gostinskim konjima, ali ovaj nije znao da mu kaže gde je konj kojim je dojahao.
Bila je kasna jesen i dani su već okraćali. Spuštalo se veče nad Srbijom – caricom koja, evo, oblači novo ruho, vostaje i daje svojoj deci da vide njeno novo, lepo lice. Tatar Bogdan je osećao veliku prazninu u sebi. Prazninu u čijim dubinama se urušavao on i sve njegove emocije. Samo je netremice gledao u zagonetno noćno nebo. Osetio je bliskost sa tamnim beskrajem nad sobom. Zvezdani plamičci treperili su poput nade i strepnje u čovekovoj duši. Za tren, neka senka prekri nebo pred očima iskusnog tatarina. Pomeri pogled prema njoj i učini mu se da je čuo rzanje konja. U sledećem trenutku sve je već nestalo. Umor ga odvede u san bez snova.
Kraljević Marko i Šarac i dalje spavaju u nekoj, samo vilama znanoj, miročkoj pećini. Vile šapuću među sobom, a vetrovi skitnice zastanu ponekad i ukradu neku njihovu reč. I kao svi vešti žongleri, artisti i ceremonijal-majstori, sklopili su miročki vetrovi od ukradenih vilinskih reči priču i utkali je u krošnje drveća i sokove lekovitih trava. Tako je priča dospela i do ljudi – dok hodaju Miroč planinom i slušaju šuštanje gustih krošnji, dok od trava spremaju lekovite napitke, do ljudi stiže i priča koja kaže da je Kraljević Marko, pre no što će otpočinuti, sablju svoju zario u stenu. Kako vreme prolazi, sablja malo-pomalo izlazi iz stene. Pred Šarcem je mahovina koju povremeno, u nekom polusnu, jede. Kada Markova sablja ispadne iz stene, a Šarac pojede svu mahovinu, izaći će Marko i njegov konj opet među ljude.
U Paraćinu, po ko zna koji put, Tatar Bogdan je pričao svojim unucima kako je od Carigrada do Beograda stigao za samo pet dana. Kune se da je leteo na leđima krilatih konja i da je sve ličilo na neki lep san. Dok ga deca bez daha gledaju širom otvorenih očiju, punih čuđenja i neverice, stari tatarin se i sam pita da li je ovu priču od nekog čuo ili je doživeo. Ono što unucima nije pričao, jeste da često noću gleda u beskrajno nebo u nadi da će čuti konjsko rzanje i ugledati senke konja koji krstare nebom.
Pre nego što su Tatar Bogdana u nebeska prostranstva zauvek odneli njegovi krilati konji, bio je uspešan sreski načelnik u Paraćinu. U ovom gradu je, u tadašnjoj Kneževini Srbiji, osnovao prvu školu za devojčice. I uvek, kada bi sreo nekog konja, učinio bi blagi naklon jer, pomislio bi, možda baš njegovim venama teče krv krilatih Šarčevih potomaka. Možda u tom ili nekom drugom, neuglednom konju, skrivena čeka moć da mu krila, vidljiva ili nevidljiva, raširi onda kada Srbiji bude bilo potrebno.
[1] kiridžija (tur.) – najamni prevoznik
[2] menzulana (tur.) – putna stanica