Nagrađena priča na konkursu (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti
Sonja Knežević
Istina
Ispričaj nam istinu.
Da li su mogli gore pitanje postaviti notornom lažovu i večitoj kukavici postojanja? Da li su mogli postaviti gore pitanje pripovedaču najlepših bajki?
– Gospodo draga, zar od mene da tražite istinu? Ja strepim od njenih skuti, ona nije skrojena za mene. Ja sam lopov reči. Mogu vam ovo garavo nebo opisati kao jutro u kom se rodila Lada. Zar očekujete da su priče koje ja ispredam istina? Ja samo umem malo da prevrtim pokoju preko usana. To je moja jedina sposobnost.
Naricao je čovek oslonjen o svoju neposlušnu, zgrčenu nogu. Već dugo ga mori kostobolja realnosti. Možda baš zbog toga iznova pripoveda. Iznova prenosi šta mu je šaputalo postojanje njegovog roda.
Ispričaj nam istinu.
– O, neumorne duše! Čiju vam ja istinu mogu ispričati? Ja takve trice ne nosim u svojim džepovima. Želite li da čujete istinu jedne tužne rusalke koja plače na obali obližnjeg jezera za najboljim prijateljem? Trebala je da ga udavi, ali on se predao prelako. Rusalke to ne vole. Ne vole nedužne. Samo slomljena duša pristaje na propast dobrovoljno.
E sad, kada bih hteo da vam kažem bajku, nedužni čovek bi se zaljubio u zanosnu rusalku i gledao je skriven iza žbuna godinama. Ona bi češljala svoju dugu riđu kosu, sasvim nesvesna nečijih očiju na svojoj savršeno beloj koži. Zatim bi se jednog trena slučajno videli, nju bi očarala prosta ljudska duša i dugo bi se voleli dok konačno čovek ne shvati kako njemu vreme teče, a rusalka mu je zatočena u trenu. Tada bi je napustio i našao neku seljančicu, verovatno dobru prijateljicu iz detinjstva, i rodili bi buljuk dece. Rusalka bi zaboravila lepog mladića koji je hteo da stari i nastavila bi da upleta cveće lokvanja u dugu kosu sa svojim milim sestrama.
Možda bih tu stao, ali ja obično volim da u bajke za ljudsku decu protkam bar tren stvarnosti, pa bih se ispravio… Rusalke ne vole bilo koga. Kada bi se jedna, nekim čudom, zaljubila, venula bi za svojim srcem koje je napušta jer se uplašilo toka vremena. A ona svaki tok tako dobro zna, samo što ne teku na isti način. Plakali bi na obali jezera pokušavajući još jednom da umre. A čovek bi bio taj koji je zaboravio. Ipak je ovo bajka za ljudsku decu, njima je potreban srećan kraj, a zaborav je neka vrsta srećnog kraja. Bar nije nesrećan.
Ali vi, gospodo… i gospoje… Vi hoćete istinu! Istinu o rusalki, jer ovo više nije bajka za ljude. Istina je za sve.
Rusalka je neretko sama. Nastala od najtužnijih postojanja i najneproživljenijih života. Zamislite onda kakav žar za postojanjem tinja u njihovim umirenim srcima. Jedna zubata činjenica koja bi mogla rusalke prozvati monstrumima… One osete monstrume u ljudima. Iako čovek to nikada neće priznati, one ne postoje kao nezavisno zlo koja je otrovno za okolinu. One pripadaju vrsti praznih duša koje bivstvuju na dva načina. Prozirnim, koje ne mogu da se primete, oči su im prazne i čovek samo nazire pustoš iza njih. I onaj drugi način, koji je strašniji, koji sagovorniku pokazuju njegovu okrenutu sliku. Rusalke pripadaju ovim drugima. One su ogledalo. Slušajte dobro, ovo nije za decu bilo kog soja.
Rusalke su zanosne jer su slobodne. Smeju se kao da se ne plaše ni smrti ni života. Nemaju nijedno. U toj neobuzdanosti niče žudnja posmatrača za njima. Ova žudnja je kvaran zub. Kad takva buđ krene ka njihovim kolima u cilju da uplete svoje blatnjave prste u njihove uredno ispletene kose, rusalke mogu samo da ga izvade. Odatle oznaka čudovišta na njihovoj bledoj koži… One odvlače ljude u svoje vode i drže ih u svom zagrljaju dok im i poslednji dah ne nestane iz pluća. Kasnije telo te osobe nađu negde naduto od barske vode, prolivaju suze za njim i pričaju kako je bio najdivnije biće na planeti. Prokleta bile one vodene veštice!
Niko ne pita šta je davljenik radio blizu rusalkinih plesova i zašto im se dovoljno približio da mogu da ga uhvate. Niko se ne pita da nije hteo da dodirne nedodirljivo. Možda samo jedna nesrećna devojka pogleda u oblake sa suzama radosti u uglu oka i prošapuće zahvalnost na izvršenoj osveti. Ovo je dovoljno da se sve lažne kletve ponište. Rusalke nastave da žive i nebesa im ne proključaju prelepu vodu u kojoj rastu najzdraviji lokvanji.
Mislim da sam vam dovoljno istine rekao o rusalkama kao vrsti bića koja postoje neminovno otkada je i ljudi jer od ljudi i nastaju. Sad sledi priča, pardon, život naše konkretne rusalke koja plače na ivici obližnjeg jezera.
Njena koža je koža davljenika. Sija modrim nijansama i zelenilom koje joj se skupilo oko noktiju. Na dlanovima joj se katkad nahvata mahovina. Tu gaji jedan mali svet. Takvim bajkovitim tvarima je oduvek bila naklonjena. Kosa joj je duga i riđa, kakva je i specifična za njen soj, ali se teško raščešljava. Čudnovat stvor i za jednu rusalku. Previše voli toplotu sunca.
Naša naga rusalka, kakve su i sve rusalke, najednom je osetila oči koje joj prelaze preko dlanova. Znate da čovek u najdubljoj fazi sna uvek može da oseti da ga neko posmatra? Neki žmarci mu preigraju preko kičme. To je osetila i rusalka koja se sunčala na obali jezera. Okrenula se brzo na stomak i poduprla ispruženim nogama. Previše se približio jezeru. Nije stigla da zaroni u njegove zenice. Nije stigla da pregleda odblesak jezera koji mu se davio u nefokusiranim očima. Previše se približio rusalki. Uhvatila mu je nožni zglob i cimnula sebi. Ne biste očekivali to od ovih krhkih ženskih bića, ali rusalke se izuzetno jake. Pogotovo kad biraju i odvlače buduće davljenike. Zgrabila ga je povlačeći se među lokvanje. On se nije bunio. Previše se približio vodi sa razlogom.
A rusalke iz ove priče, a i svakog života koji ste dosad upoznali, rusalke su ogledalo. Naša mala rusalka, koje je volela da se sunča i koja je u ovom trenu izgledala kao zubato čudovište koje davi decu, najednom je stala. Pogledala malo bolje. Primetila kako joj se krivac ne opire. Nije gledao ni u nju ni u vodu. Samo se pozdravljao sa suncem. Dobro je poznavala taj pogled koji žudi za toplotom. Bio je njen. Ovo biće kom je pokvasila stopala bilo je od onih prvih praznih duša. Proziran poput stakla.
Šta se desi kad se ogledalo stavi naspram prozora?
Rusalka je pustila ljudsko biće. On je nastavio nepomično da leži. Uhvatila ga je pod miške i prevukla na suvi deo obale. Mislila je da mu treba sunce. Obično je njoj trebalo kad se ovako zagleda među oblake. Pred njom je ležalo neko ljudsko skoro dete. Bio je dete. A rusalke su sklone slabim i nevinim. Pa i ova malo čudna koja nije volela da bude mokra ceo dan.
Dečak je skrenuo pogled sa oblaka i uputio blede oči ka riđoj rusalki. Recimo da ju je kasnije pokušao opisati kao da se zora sručila u ljudsko obličje, pa nije mogla da stane i izmenila je čovekoliki oblik ne bi li ga učinila malo više nebeskim. Oči su joj bile prevelike za tako vižljasto biće. Bile su tamne. Podsetile su ga na ništavilo sa iskrama u sebi. Možda tamnije od noćnog neba. Tad mu se činilo da je hteo da nestane u njima, ali to nije imalo nikakve veze za krupnim rusalkinim očima. On je samo hteo da nestane, a taj mrak mu se činio prikladan.
– Ne želiš da me udaviš? – tanani glas. Zaista je bio dete.
Kako je mogla da udavi ovo slomljeno biće? Mirisao je na očaj koji su njene sestre imale dok su još bile ljudske žene, koji je nestao sa njih kad su otplivali u najdublje reke. Ali dečaci ne postaju rusalke. Pusto srce…
Jeste li upoznali nekad takve ljude? Takve prozirne poput stakla? Koji više nit vide nit čuju čuda koja im staju pred nos? Verujem da bi se vi, gospodo i gospoje, barem malo zabezeknuli da ste videli visoku riđu devojku zelene kože prekrivenu mahovinom. Nije to svakodnevni prizor. Ali dečak je bio prazan. Za njega su čuda bila samo još jedan udah.
Takvi ljudi prosto nestanu u danima. U odrastanju. Izblede u pozadini tuđih življenja. Postanu prozor. Kad ste zadnji put primetili neki voljeni prozor? Ljudi im vole samo lepa, od drveta isklesana okna. Prizor koji se vidi kroz njega. Staklo se prosto zaboravlja.
Dovukla ga je do suvog dela obale. Sela na travu. Potopila je jedno stopalo u svežu vodu, nedostajala joj je vlaga, i pogledala u sunce. Nije puštala ruku dečaka niti je progovarala. Rusalke to obično ne rade tek tako. One ne čavrljaju reda radi kako bi ispunile tišinu poput ljudi. Mada, mogu vam iz pouzdanog izvora reći, izuzetno su naklonjene slušanju bajki. Dečak je osetio čvrst stisak na zglobu i zagledao se u tanke prste koje su mu na koži ostavljale modar trag.
– Zar ne želiš da te greje sunce? Potpuna suprotnost hladnoj vodi.
Dečak je trgao glavu ka rusalki, prvi put iznenađen. Ne, nije ga začudilo kad je video čudo jezera kako spava na obali sa mahovinom po svojoj koži. Niti ga je mnogo začudilo kada ga je izvukla iz svog doma i posadila na toplu travu. Ali to čudo je govorilo…
Zanimljiv je ljudski soj. Neka neverovatnost je validna samo kad se poistoveti sa njihovim zakonima postojanja.
Dečak je vratio pogled oblacima. Nijedno čudo pred njim ne zadržava se dugo. Ipak je on samo staklo kroz koje se vide divni prizori. Staklo koje je počinjalo da definiše zaslepljujuće iskre neba koje mu igraju po kapcima kao toplotu. Njemu se sviđala hladnoća oko zgloba koja ga je držala uzemljenog.
– Jeste li sigurni da želite istinu? Razumete da više nisam zadužen da pričam uspavanke? Sada ste mi zatražili da izgovorim bajku, a bajke imaju bolnu tendenciju da se sasvim blizu dodirnu sa stvarnošću. Stvarnost nije tako lepa za slušanje.
Topli glas pripovedača je promenio ton kojim je šaputao publici. U njemu se slomila iskrenost sopstvenog nastajanja. Spremao se da kaže… „Meni je prvu bajku rekla rusalka. Zbog nje ih skupljam. Zbog nje ih govorim. Zbog nje se zovem Vuk i zbog nje će me rod pamtiti kao skupljača priča.”
– Istinu.
Znao je da ne žele da čuju baš ovu bajku, ali to je sve što bi im mogao dati. Ovo je bajka o nastajanju pripovedača. Ovo je uvod.
Prave istine nema.
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti.