Nagrađena priča na konkursu (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti
Gordana Vujanović
Grabulje
Ko se od sunca sklanja, taj ni za šta nije. Tako su govorili u mome kraju. Tako je i Marko govorio i to svojim načinom života uvek iznova dokazivao. Nije bilo posla koji mu se oteo i koji nije valjano priveo kraju, čak i po najjačem ilinjskom suncu, i to ne zato da bi posle ubirao plodove tog posla, već zato što je jednostavno takav bio. Kad nešto započneš, to valja i i završiti. Ako nekom pritekneš u pomoć, pomozi kako valja, kao sebi samom! Kada daješ, nemoj da štediš i nemoj posle uzimati ili tražiti nazad! Ma ljudina do koske. Svi su znali da se samo Boga boji i nikog više. Njega su svi voleli iako su znali da se lako pobije, ali to je bilo samo onda kada je već kavga započeta, da bi razdvojio dve zaraćene strane i uvek bi se stavljao na stranu slabijeg. Svi su ga voleli i cenili iako nije ni naročito imućan bio. Takva su to vremena bila.
Ali voleo je i noć, ne samo dan i sunce. Znao se u gluvo doba noći vraćati sam iz obližnjih mesta iako se moralo kraj groblja proći. Da bi skratio put, često bi se zaputio i posred groblja i, udubljen u svoje misli, nije ni primećivao kada je baš između grobova i krstova kročio. Sve su to dole bili njegovi – njegovi rođaci, njegovih drugara ili njegovih komšija. A ne zna se koja mu je od ove tri grupe bila milija. Opet kažem, takva vremena. Tako se živelo. Diveći mu se, govorili su: „Svaka tebi čast, Markane! Pa ja ne bih ni za brdo para u dva noću kroz groblje prošao!” Pa su mu pričali kako se oko groblja pojavljuju utvare, kako se neki pogani predak koji se zvao Pavao znao povampiriti i samo te za nogu povuče i niko te više nikada ne vidi. Pričalo se i kako noću ne smeš na takvim mestima ni da se okrećeš za sobom jer možeš ugledati vilu koja je toliko bela i ima tako belu haljinu da od te beline odmah oslepiš i ostaneš slep do kraja života. Činilo se da Marko sve to pomno sluša, čak se i čudio, ali je i dalje prkosio svim tim pojavama.
Ali jedne noći bez meseca duvao je neki topli vetar i činilo se da će do jutra osušiti travu tog dana pokošenu. Sa nekih livada je seno već pokupljeno. Komšija Mile i njegova žena Sava su sinoć kasno odvezli kući voz sena. Taman će Marku biti zgodno jer baš preko njihove livade mora proći kad se bude vraćao iz varoši, gde se zadržao sa prijateljima posle sajmenog dana. Malo se i popilo, a sad sustigla i glad. Jedva je čekao da stigne kući, gde će, ako ništa, biti pogače, koju njegova Marija pravi najbolje na svetu. Osim pomisli na slasnu pogaču i mirisa pokošenog sena, ove noći njegovim čulima ništa više nije prijalo. Taj vetar mu razgoni po čelu nepodšišanu kosu, pa ga malo i ljuti taj pramen. Počelo popuštati dejstvo pića, pa više nije ni veseo kao što pripiti znaju biti, inače bi on sada i zapevao. A nešto mu i nije do pesme. Valjda svemu tome doprinosi i taj vetar, za koji pričaju da baš i ne utiče najpovoljnije na ljudsku psihu. Fijuče i pomera grane drveća, pa mu se ponekad učini da nije sam u noći. Diže i otkose kad jače dune, liče na neko kuče koje bi moglo da ga ugrize ako ga nagazi. Valjda je zbog svega toga ubrzao malo korak. Ni njemu neustrašivom nije bilo svejedno, a još i creva krče. Pomisli kako ga stižu godine, pa ga ta misao čak i uplaši. Gledao je preda se u mrak u pravcu svoje kuće, čije se svetlo još nije ni naziralo. Pomalo se već i znojio. Puste livade nikada preći. Kao da su se produžile, kao da su se nakrivile, a on da gazi uzbrdo. Kao da su se neke nevidljive sile urotile protiv njega i njegovog praznog stomaka. Od gladi mu se već i neke iskrice počele priviđati. Činilo mu se da ga neke nevidljive sile guraju napred, a druge opet, sa ovima prvima posvađane, zadržavaju i produljuju livade. Kao da se svađaju, a on ih ne čuje od vetra. U nestrpljenju počinje razmišljati o tim noćnim utvarama. Kao da su ovu noć baš one zaposele i u njena posla umešale svoje prste. Još snažnije pruži korak, htede svemu, pa i sebi da pokaže koliko je on samo svoj i nagazi na nešto bodljikavo, a valjda ga u istom momentu nešto snažno i britko lupi preko leđa da je jedva na nogama ostao. Iskrice pred očima se uvećaše i u trenutku mu se u mislima pojaviše sve one nečiste sile o kojima je slušao. Seti se svih onih priča o vukodlacima i vilama i poverova u njih. Nije ni pomišljao da se okrene. Kad je malo došao sebi, već je trčao tako brzo da je bio na korak do kuće. Ni primetio nije kada je prošao potok i veliki bagrem, kod koga bi obično popio malo vode jer je ispod bagrema bio izvor najčistije vode. U dva koraka je pretrčao dvorište i za tren se našao pred kućnim vratima. Drhtavom rukom, za koju mu se činilo da nema više ni kapi krvi ni jednog jedinog mišića, pokušavao je da pronađe kvaku. Kao da prvi put otvara ta vrata. Napokon se vrata otvoriše i on pade. Ni sam nije znao da li je to bila nesvest ili je zapeo za prag. Marija se odmah stvorila iznad njega i negodovala zbog uverenja da je toliko popio da ni stajati ne može. Međutim, čim mu je pomogla da ustane i ugledala njegovo prebledelo lice, razuverila se. Toliko ga je bar poznavala. Samo ga je uplašeno i ispitivački gledala dok je pokušavao da joj ispriča šta mu se dogodilo.
Ostala je budna do jutra gledajući ga tako, a on je u postelji ležao i na trenutke je izgledalo da spava, ali bi svaki čas otvarao oči, pogledao u prazno i nešto nerazgovetno progovarao. Marija mu je čak spuštanjem svog dlana na čelo konstatovala blagu temperaturu.
Jutro je svanulo, oblačno, bez sunca, kao što to obično biva posle onakvih vetrovitih noći koje donose oblake. Marija je Marku kao i svakog jutra spremila kafu i čašicu rakije, a on je ustao, usporenim pokretima se umio i seo za sto. Ćutao je, a lice mu je i dalje bilo bledo sa tupim pogledom uprtim u ništa. Nije čak ni treptao. Kao da bi mu svaki treptaj i sklapanje kapaka dozvalo one iskrice od noćas. Znači, istina je sve što se priča, samo što je eto on tek noćas imao priliku da se uveri u to. Zapreti Mariji da nikom ništa ne priča i povede je onim putem kud je noćas prošao. Bio je ubeđen da nekakav trag one nemani koja ga je noćas onako zviznula preko leđa mora da je ostao. Baš na tom mestu odakle su komšija Mile i njegova Sava juče odvezli seno i gde je Marko noćas skoro poginuo, našli su poveće drvene grabulje.
Vraćajući se, Marija je pognula glavu da Marko ne bi video kako u sebi guši smeh, a on je grabio pored nje, valjda još brže nego noćas. Bio je u neverici. Uvek je i u svakoj prilici izazovima u oči gledao i pobeđivao, pa zar da se pred jednim grabuljama postidi? Pred grabuljama i pred sopstvenom ženom.
Kod potoka sretoše Miletovu Savu, koja zastade sa Marijom pričajući joj kako mora da su juče izgubili grabulje dok su skupljali seno. Ide da ih traži.
– A šta vas dvoje ranom zorom ovde tražite? – radoznalo će Sava.
Marko je samo mirno produžio, ostavljajući Mariju da ćaska, znajući da ni reč neće izustiti o svemu.
Toga dana ništa nije radio iako je posle podne i sunce zasijalo. Čak ni ono nije imalo tu snagu da Marka izvuče napolje. Samo je ležao i ćuteći prebirao one noćašnje slike u glavi. Čini mu se da ga je pola nestalo. Tek predveče se seti Marijine pogače i odlomi komadić, koji je posle dugo žvakao.
Mariji je naložio da pronađe ključ od vrata i da se ona odsada redovno uveče zaključavaju.
Bez preke potrebe više nije noću ostajao van kuće.
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti.