Nagrađena priča na konkursu (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti
Goran Vid Lakić
Gavrilo Princip
Ja sam gospodnji arhanđeo, Gavrilo. Ne boj se. Poslat sam da ti odgovorim na pitanje koje te muči i koje si postavio.
Gledam u anđela, arhanđela. Prozračan je. Vidim kroz njega, kao da ga i nema, a tako su precizne i jasne linije njegovog lika i stasa. Visinom je bar dva puta viši od mene. Telom muške građe, ali sa prijatnim linijama. U predivnoj, prebeloj odori. Likom – prelep. Progovori:
– U vreme Prvog svetskog rata, gde je udario car na cara, čovek na čoveka. Gde je sedamdeset miliona podiglo oružje, gde uskipi zemlja od mnoge nevine krvi, gde je gornji postao donji, a zadnji izbio prvi. Jedan mladi čovek je sve zakuvao i kao u bezazlenoj momačkoj igri, kao u natpevavanju, on podiže svoj glas iznad drugih da stane u odbranu istinskih ljudskih i božanskih vrednosti: časti, poštenja, ljubavi i dobrote, plemenitosti i spremnosti da položi ono najvrednije, da dâ svoj tek započeti život za te ideale. On je bio spreman da se žrtvuje. A, ta osobina ovde, na nebesima, se veoma ceni.
Ko ima mnogo i mnogo daje – taj daje malo. A ko ima malo, pa i to malo daje – daje mnogo.
Kada su tog divnog mladića na muke stavljali i kada su počeli užasne radnje nad njim da izvode, da mu seku udove, a najdraža ili najmrskija im bi njegova desnica, oni nisu znali, ili jesu, da je Gospod s njim. Radovaše se i slasno uživaše u toj razvrati. Ja, gospodnji arhanđeo, Gavrilo, sam tada i uvek bio njegov zaštitnik i milošću božjom obitavao sam u njegovom srcu, u njegovom umu, pa i u njegovom telu. Svaku njegovu uvredu i svaki njegov bol i ja sam doživio. Kada mu ruku odsekoše, ja osetih težinu njegove muke i stradanja i pogledah na se, kad gle, vidim, nemam desnog krila. I od te zemaljske petnaeste godine prošlog veka ja se ovako patim i mučim i biće tako do kraja. Ja sam promišlju gospodnjem darovao svoje krilo, deo božanske tvorevine, velikom Srbinu, velikom Slavjaninu, velikom čoveku međ ljudima. Dadoh ga svom imenjaku, Gavrilu. Gavrilu Principu. Uistinu, kada su ga Satanailove sluge mučile i kroz pakao provlačile, kada su kidisali na njegovu junačku desnicu, ja kao zaštitnik stao sam ispred njega. Blažio boli i davao mu snagu da izdrži, jer zaista, šta on izdrža, to je malo koji čovek izdržao na zemlji… A, sad, evo ti lično Gavrila Principa, pa malo probesedi s njim.
To mi reče arhanđeo i ja ga gledah kako se preobražava, te za čas koji imadoh ispred sebe pravog Gavrila. Gavrila Principa! Gledamo se. Malo je drugačiji nego onaj što sam ga viđao na fotografijama i kako sam ga zamišljao. Neka me milina obuze. Gledam u njegovo nagrđeno lice. I trnov mu venac na glavi. Da prekine moju zbunjenost i obamrlost, Gavrilo poče:
– Ne boj se, brate. Dobro je što si došao i radujem se što pitaš za me.
– Gavrilo, jesi li to ti?
– Ne boj se. Ja sam. Evo, kazaću ti istinu. Znam šta te interesuje i sad slušaj i pamti.
– Slušam, Gavro.
– Negdje oko Đurđevdana, godine, moja majka Marija bila je bremenita i u snu joj se javi arhanđeo gospodnji Gavrilo. Probudi je i reče joj: „Marijo, o Maro, raduj se, blagodatna! Gospod je s tobom, blagoslovena si ti među Srpkinjama. Rodićeš sina na praznik sa mojim znamenjem. U krst ga uvedite pod imenom Gavrilo, a ja ću ga štititi tamo gdje bude i kad bude trebalo. Biće ti veliko radovanje.”
Što se tiče moga zemnoga života? Ja bih rekao – običan, bolan. Bolovao sam i patio se kroz djetinjstvo, možda i više od drugih, jer su moji Principi često selili.
Inače, ako te i to zanima, prvo moje porijeklo je iz crnogorskog Grahova iz plemena Jovićevića. Onda su, pod pritiskom Turaka, pobjegli gorama u visove. Što više i što dalje. Nastanili smo se, na Dinari, u selu Polače, kod Knina, u Dalmaciji. Zbog vještine vojevanja i slave kojom smo se već tada kitili prozvaše nas, dadoše špic-name Čeko. I tako smo tada bili upisivani. Onda smo prešli s druge strane Dinare i nastanili se u selu Obljaj, kod Bosanskog Grahova. I tu smo bili bundžije. Moj đed Todor i njegov brat Jovo bili su organizatori i kolovođe s Golubom Babićem Crnopotočke bune. U toj buni učestvovao je i moj ćaća Petar. Nijesmo dali na se.
Kada bi moj đed Todor išao s one strane Dinare, da obiđe rod i prijatelje po selima oko Knina, znao se lijepo opremiti, onako ’ajdučki, junački, viteški, u narodnoj nošnji, pa one toke samo zveckaju, pa pripaše kubure i sablju, te kad uzjaše bijelog konja, divio se, poklanjao il’ sklanjao i ko ga voli i ko ga ne voli. Nepravdu nije podnosio. Uvijek na strani slabijih. I, kad takav gizdav prođe Likom i Dalmacijom, prozva ga narod naš napaćeni, prozva ga „Todor – Princ od Bosne”. Talijani su govorili: „Principe!” I negdje od tog doba i nosimo to prezime.
Ja sam krenuo u bijeli svijet – po školama. Osrednji sam đak bio. Mogao sam biti i najbolji, ali nijesam imao kad. Uvijek bi se našlo neko društvo, neka akcija, u kojoj sam se, često ni sam ne znajući kako, nalazio. A kad se u’vatiš u kolo, onda valja i igrati. Sarajevo, Tuzla, Beograd, Grahovo. Više su me mučili jadi i problemi mojega naroda, nego oni lični koje sam imao i sa zdravljem i sa školom. Mnogo čuo i mnogo vidio. Trpiti nijesam mogao. U Beogradu sam od svojih drugova dobio vijest da se Ferdinand sprema doć u Sarajevo da vodi nekakve vojne manevre na Drini. Ne znam kako i ne znam zašto, ali čim sam to čuo, ja sam znao da je on to došao da zove mene na crtu. I tada sam znao da ću izaći i da će biti moj.
Mi mladobosanci smo bili dosta pod uticajem pokreta Mlada Italija, Trockista, anarhista i svih onih koji žele da mijenjaju svijet – nabolje. Mladost nam je bila i dobar i loš saveznik. Srbija nas nije prepoznala. Nije podržala! Nije nam šansu dala. I nijesmo se ni ljutili. Vrijeme će svačije djelo pokazati i ocijeniti. Srbija je (mislim na srpski narod), u podjeli plijena velikih sila najmanje dobila. Zapravo, mnogo je izgubila. Nisu bolje prošli ni ostali porobljeni narodi, pre svega naša braća Hrvati i muslimani, Slovenci, Maćedonci. Veseli Ferdinand nas je smatrao nižom rasom ljudi.
Sa svojim generalima je javno govorio da Srbiju treba vojno napasti radi preventive. Otprilike je to tako izgledalo.
Oko organizacije atentata četrnaeste išlo je veoma traljavo i naivno. Vjeruj mi da sam znao da ću ja biti taj. Ostao sam zadnji na čeki. Moji su se drugovi otimali za bolja, sigurnija mjesta. Htjeli su da budu tamo odakle ga ne mogu promašiti. Ali avaj. Jedan zakaza zbog ovoga, drugi zbog onoga.
I ja sam se htio povući s mjesta, kad nekim čudom nadvojvoda banu preda me. Ma, namjestio se tako da mi je mogao piti vode iz ruke. U djeliću sekunde mi proleti misao:
„To je to!” Bio je metež, silna graja, guranje… Ne, nijesam htio ustreliti gospođu Sofiju. Ne, nikako! Meni je žao. Evo ja i na nebesima oplakujem što sam iščupao iz života djece njihove najmilije. Ali ljudi, ja sam pucao u tiranina. U zlo! Ne u čovjeka i ženu. Pa, nijesam ja otišao u tamo neki Beč ili neki drugi grad, u zemlji njihovoj i ubio tamo nekog Švabu i Švabicu! I zato što sam ustao u odbranu svoje lične i nacionalne časti i dostojanstva, što sam se odvažio da branim i odbranim krv svojih predaka, Lazarevog Kosova i hrabrog Miloša i drugih srpskih vojvoda, za svijetli obraz kolijevke moje Crne Gore, što sam skočio sa čeke za svoj Knin i Dinaru, za svoje Grahovo i svoje Sarajevo, za najčedniju i najsirotiju i najlepšu prestonicu evropsku – za moj Beograd, za sve one naše crkve i grobove, za šume, kamen, njive i dolove, za srne i vukove, slavuje i orlove…
Nijedna cijena za slobodu nije velika. Zamalena, uistinu, sve zemaljsko blago ako čovjek nije spreman odvažiti se i zbaciti sa sebe sav taj teret, pa biti ptica – biti slobodan. U ropstvu se ne uživa. U ropstvu se ne živi. I opet, ponavljam reči mog prijatelja. U pravu je Žerajić, taj soko sivi: „Ko misli da živi, nek mre; a ko misli da mre, nek živi…”
I još, da znaš, nijesam ja izabrao Vidovdan, Vidovdan je izabrao mene. Onog golobradog malića, zanesenog pjesnika, koji urezuje krvlju stihove u Terezijinu: „Sjene naše lutaće po dvoru i plašiti gospodu.”
Mrtvi ne mogu ništa živima. Sve što se desilo i trebalo je da se desi i biće kako treba da bude.
Sve nagrađene priče objavljene su u knjizi (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti.