Priča koja je ušla u širi izbor na konkursu (Ne)stvarno i (ne)zaboravljeno: priče iz srpske prošlosti
Žuža Radojkov
Drekavac
Nekada, ne tako davno, po obroncima Fruške gore bejahu razbacana sela. U jednom od njih živelo je veselo devojče, zlatne kose i plavih očiju. Ime joj beše Marica. Otac Petar bio je paor, a majka Marija pomagaše u obližnjem manastiru. Marica beše njihovo jedino dete i već stasala za udaju. Za nekoliko dana trebalo je da objavi veridbu sa komšijom Vasom.
– Marice, dete – reče majka jednog dana – mogla bi da odneseš korpu sa vešom do manastira.
– Ali, majko, uskoro će veče – pobunila se devojka.
– Do večeri ima još sigurno dva sata, ako požuriš, stići ćeš na vreme.
Shvativši da bi bilo uzalud da se raspravlja, devojka uzdahnu, uze korpu i krete. Manastir je bio udaljen oko četrdeset minuta hoda. Računala je da će otići i vratiti se pre mraka. Put je vodio kroz šumu visokih četinara. Nekada je zbog njihove visine usred bela dana u šumi vladao polumrak. Na ulazu u šumu devojka zastade. Dobro poznati putić vijugao je penjući se. Razmišljala je da se vrati, ali odustade. Kako majci da objasni strah koji se polako uvlačio u nju?
– Hajde, Maro – hrabrila se – samo napred. Prošla si tuda sto puta, poznaješ šumu kao svoj džep.
Ušavši u šumu, ubrzala je korak koliko joj je dozvoljavala teška korpa koju je nosila. Sunce se još uvek stidljivo probijalo kroz guste krošnje.
– Pomaže bog, lepa devojko – čula je.
Marica uplašeno podiže pogled. Ispred nje je stajao visoki mladić smeđe kose i zelenih očiju. Bio je obučen u tamne pantalone, koje su ulazile u visoke čizme i belu izvezenu košulju.
– Bog ti pomogao, neznanče – odvratila je oborivši pogled – ti nisi od ovdašnjih?
– I jesam i nisam, dugo sam u ovim šumama.
– Nisam te dosada viđala, ti si lovac? – upitala je ohrabrena.
– Neka vrsta lovca, da – odvratio je zagonetno. – Nego, kuda si se uputila?
– To ti ne mogu reći. Zabranjeno mi je da razgovaram sa neznancima.
– Zovem se Lazar i tražim nešto što sam izgubio u ovoj šumi. Eto, više nisam neznanac.
– Dobro, ja sam Marica i idem do manastira na brdu. Treba ovu korpu da odnesem.
– Zar te nije strah da ideš sama? – upitao je zabrinuto.
– Ne, puno puta prođoh ovim putem, poznajem šumu i nemam čega da se bojim – rekla je pomalo nabusito.
– Ni drekavca se ne bojiš?
– Ničega se ne bojim, a evo i manastira. Igumanija me očekuje. Hoćeš li sa mnom?
I zaista, na izlazu iz šume video se veliki, ograđeni manastir.
– Ne mogu sa tobom, još ne nađoh ono što izgubih. Ipak možeš učiniti nešto za mene, ako hoćeš.
– Zavisi šta želiš?
– U tom manastiru služi sestra po imenu Nikolija. Daj joj ovo i reci da je od Lazara – skinuo je sa vrata kožnu ogrlicu sa drvenim krstićem.
– Dobro, to mogu da uradim. Želiš li još nešto? – upitala je uzimajući ogrlicu.
– Da, molim te, izađi iz šume pre mraka.
Marica je zaustila da još nešto kaže, ali mladić nestade u šumi. Pogled joj pade na ogrlicu koja joj beše u ruci. Učini joj se suviše malom, kao da bi pasala za dečji vrat. Ipak, bez previše razmišljanja stavi je u džep kecelje i produži ka kapiji manastira. Dočeka je igumanija, koja je lepo pozdravi. Marica predade korpu i upita za sestru Nikoliju. Uputiše je u malu baštu iza crkve. Očekivala je da vidi lepu, mladu devojku, koju je možda mladić pokušavao da odgovori od manastirskog života. Na njeno zaprepaštenje, dočeka je poluslepa starica.
– Pomaže bog, majko – obratila joj se Marica sa poštovanjem.
– Bog ti pomogao, kćeri, kojim dobrom? – odvrati starica.
– Imam nešto za Vas – rekla je pružajući joj ogrlicu.
Staričine ruke zadrhtaše kada je primila ogrlicu. Stezala je rukama, kao da ima izgubljeno blago, dok su joj krupne suze padale niz lice.
– Odakle ti ovo, kćeri? – upitala je još uvek jecajući.
Marica joj ispriča o mladiću kojeg je srela u šumi i koji joj je dao ogrlicu.
– Dete, bolje je da poslušaš savet i požuriš da se vratiš. Uskoro će povečerje, a sa njime i mrak.
Kao da potvrđuju staričine reči, zvona počeše zvoniti. Marica, rešena da ništa dalje ne pita, pozdravi se sa staricom i igumanijom i krete nazad. Tama se neprimetno uvlačila među drveće i Marica ubrza korak. Iznad sebe čula je huk sove i kljucanje detlića. Zvuci postadoše jači i zlokobniji, a svetlosti beše sve manje. Sada je već trčala, dok se duga suknja kačila o žbunje. Odjednom iza sebe ču neljudski vrisak i lomljenje grana. Zadiže suknju i potrča kao bez duše. Izbila je uspaničena na put za selo. Tek tada se usudila da se okrene. Na ulazu u šumu stajalo je dlakavo stvorenje iskeženih zuba i sablasno zelenih očiju, strašno kričeći.
Ujutru sa prvim petlovima stigao je glasnik. Zakucao je na vrata Maričine kuće tražeći je. Otac, mada zatečen, posla po nju.
– Dobro jutro, gospođice – naklonio se glasnik – prolazih jutros pored manastira, te mi dadoše ovo pismo za Vas.
Marica uze pismo i pročita ga, zatim zamoli oca da odu do sveštenika seoske crkve. Pođoše zatim u šumu. Marica je vodila. Na jednom osunčanom proplanku, oko sat vremena hoda, naiđoše na mali grob. Na drvenom krstu izlizanom od zuba vremena, neko je urezao ime Lazar. Sveštenik održa opelo za upokojenje duše, zatim otkopaše grob. U njemu nađoše sanduk veličine novorođenčeta. Mošti prenesoše u manastir, gde ih sahraniše uz sestru Nikoliju, koja preminu te večeri. Dok su spuštali sanduk, Marica ču šuštanje iza sebe. Polako se okrenu da ne poremeti tužni čin. Ugledala je mladića iz šume kako se smeši. Postajao je sve bleđi dok nije potpuno nestao. Marica mu sa usana pročita reč hvala. Kada je stigla kući u miru ponovo razvi pismo i poče čitati:
„Draga kćeri, danas si mi donela bol, ali i nadu. Ogrlica koju si mi dala, pripadala je mom sinu Lazaru, koji je umro dva sata posle rođenja. Danas bi mu bila devetnaesta godina. Lazar je umro nekršten, te nije mogao biti sahranjen na groblju. Sahranila sam ga u šumi, na proplanku. Noćas ću se upokojiti i najzad biti sa svojim detetom. Zamoli oca Petra da na njegovom grobu održi opelo, a zatim njegovo malo telo sahranite pored mene.”
U dnu je stajao potpis sestre Nikolije. Marici padoše suze na papir i razmazaše tintu.
Prošle su otada više od tri godine. Marica se udala za Vasu i dobila sina, kojem nadenu ime Lazar. Ponekad je razmišljala o čudnom biću koje ju je jurilo kroz šumu. Verovala je da ju je moglo stići, samo da je htelo. Ipak, od te noći meštani ga niti videše, niti čuše, a tako i ostade sve do današnjih dana.